|
Poslao: 17 Okt 2005 02:16
|
offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
“Ovaj dnevnik posvecujem svojoj drugarici V.A., da upozna moje patnje i radosti za vrijeme koje nisam provela sa njom."
T.Z.
30.VI. 1992
-------------------------------------------------------------------------------------
Prestajem ga pisati 15.VI.1993, iz samo meni poznatih razloga.Dokazi da je Dnevnik ikada postojao skoro svi su unisteni. Ja pokusavam da stvorim sebi novi zivot.
-------------------------------------------------------------------------------------
Ovo sam pronasla slucajno, ove noci Oktobra 16-og,2005 - dok sam trazila neka dokumenta. Toliko me je dirnulo to malo parce papira…
Izmedju nekoliko listova koje sam sacuvala, bila je i lista knjiga koje sam procitala u neodredjenom periodu (datumi nedostaju pored naziva knjiga).
Kratak tekst, koji je sacuvan, imao je i sada ima jak odjek u mome srcu.
Ovo je bilo (i ostalo) posveceno mome ocu:
…Prezivjela sam previse toga.Prosla sam dug put.Vise nisam ona ista koja je prije toliko godina otisla iz te kuce.Zivot je preokrutan.Morala sam se boriti cjelo to vrijeme ili nestati.Nije bilo mira,nije bilo prijatelja,nije bilo prave srece.Moras ubijati ili biti ubijen…
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
…Ne moras mi nista govoriti o njemu.Poznajem ga bolje nego ti.Ali i ja sam u mnogo cemu kao on. I ja sam ponosna i tvrdoglava. I ja sam na neki nacin stara,starija od njega. Prosla sam mnogo toga zbog njegovih postupaka i postala starija…
Zar mislis da covjek moze to prezivjeti a da ne postane stariji? Mislis li da mozes zaboraviti tako nesto? Ne mozes. Sve ce to morati ucinit sam, kao sto sam i ja morala. Onda cemo, mozda, moci poravnati se i biti dobri jedno drugom…
"Mali dio razmisljanja iz glave jedne naivne djevojcice, kojoj je surovi zivot prerano pokazao svoje ostre zube."
Da vam objasnjavam zbog cega je ovo zabiljezeno, bila bi duga prica. Jedno sigurno znam, da sam ostala ista od momenta kada sam ovo zapisala (prije nekih 12 godina), jos uvijek imam isto razmisljanje o njemu. Da, na neki nacin sam mu oprostila ali mu nisam zaboravila. Iskreno neznam da li cu ikada…
Interesantno kako zivot prolazi a neke stvari se ne mjenjaju.Interesantno kako zivot prolazi a neki ljudi se mjenjaju. On na primjer, je se jako promjenio.To vise nije isti covjek koji je bio nekada.Vjerovatno ja imao i on svoje razloge za svoje ponasanje, nama ih nikada nije rekao. Ja nisam trazila objasnjenje a nisam trazila ni opravdanje. Da li je znao da grijesi ili je bio toliko slijep kod ociju, da nije vidio nasu patnju zbog toga svega, ne znam...
P.S. Molim moderatore da ovo ostane u "Osecanjima" jer za mene ovih par rijeci to i jesu.
Unaprijed zahvalna,
Ella
|
|
|
|
|
Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
|
|
|
|
|
Poslao: 18 Okt 2005 23:31
|
offline
- Peca
- Glavni Administrator
- Predrag Damnjanović
- SysAdmin i programer
- Pridružio: 17 Apr 2003
- Poruke: 23211
- Gde živiš: Niš
|
iako ovo nije pesma, prebacio sam ga u ovaj forum, da bude medju nasim 'delima'. 
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 11 Nov 2005 14:15
|
offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
Evo, sada nesto malo novije...
...Lezim budna...
...Gledam u mrak...Taj mrak koji nas djeli a u neku ruku i spaja.Cujem tvoj glas.Suza mi se slijeva niz obraz. Volim te!
Tonem u san...
U ovih par prostih recenica, ja opisujem svoje vece Nov.10 '05. Nesanica me proganja.Tvoj glas odjekuje u mojoj glavi, kao najljepsa muzika svih vremena... moja muzika. Moram da priznam,zbog nekog cudnog razloga, da mi je bilo lakse kada sam se isplakala...(naravno da me niko nije vidio, pa zar bi ja to sebi dozvolila)... Znao si da sam lagala kada sam rekla da necu plakati, znala sam i ja. Ali nije ni tuga najgora stvar koja moze da ti se desi u zivotu... Znas, rijeci koje su mi se bas duboku usjekle u sjecanje su "Ali ja tebe jako volim".. cak i boja glasa...
...Nisam mnogo razmisljala, znas sta to donosi...
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 11 Nov 2005 15:46
|
offline
- Jasmina
- Undiscovered Soul
- Pridružio: 16 Apr 2005
- Poruke: 2908
|
Prelepo je, Ella, prosto nosi neki mir u sebi ono sto si podelila sa nama. Hvala ti.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 12 Apr 2006 01:39
|
offline
- MladjaVR
- Prijatelj foruma
- Pridružio: 10 Jan 2004
- Poruke: 797
|
Neverovatno - pisanje ti je preterano (ma, hiperbolisem...) dobro!!! Odlicno, stavise! Svaki segmentic tekstova i pesama - tako blizak savrsenstvu... Svaka cast!
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 11 Jul 2006 15:05
|
offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
Kisne kapi udaraju u moje prozore. Taj zvuk me i budi iz napornog sna. Opet se budim umorna. Pogledam na sat, vrijeme je. I tek sto uspijem da nagovorim svoje tijelo da se pomakne i da krenemo sa dnevnim procedurama spremanja – tu je. Naravno da je tu, kako bi moglo ne biti tu? Sjecanja me odvlace u neki drugi svijet. Crni, dugi dobro mi poznati ambis. Bacam pogled na sliku, tu je. Ona i ja. Zagrljene i nasmijane. Uzimam sliku u svoje ruke i posmatram to meni znano lice. Plave dobre oci, izborano lice, sjeda kosa. Moja mama. Milujem joj lice. I tek tako, bez ikakve najave, bujica suza nekontrolisano krenu. Nje vise nema ... a ja sam tu. Sva osjecanja, i bjes, i sreca, i nezadovoljstvo, se sliju u jedno – tugu. Draga mama. Kako je samo savrseno znala ici na zivce. Kako je samo znala biti tvrdoglava. Kako je samo znala moju "zicu". Draga mama ... stub oslonac nase porodice. Ponosna sam na nju, uspjela je nemoguce. Ali samo ona zna kako joj je bilo.
Da li sam joj rekla dovoljno puta koliko je volim. Sada je kasno. I kako mi sada nedostaju te nase male svadjice, ta nasa mala misaona razilazenja. Prazna sam. Veliki dio mene je otkinut i bacen. Nepovratno je ostala rupa u mojim osjecanjima. I ako nisam provela dovoljno vremena sa njom, i ako se sada kajem za svaku neposlusnost koju sam joj pruzila, i ako mi je zao sto sam joj nanijela bilo kakve boli sada je kasno. Da li ona zna kako se sada osjecam? Da li ona zna kako je nama koji su ostali tu, da zive zivot i hodaju svijetom bez nje. Da li ona zna koliko nam nedostaje. U tom trenutku moja cerka ulazi u sobu i sjeda pored mene. Zagrli me svojim malim rukicama i kaze mi da ce sve biti u redu. Dok joj ostavljam poljubac na celu, jedna moja suza se skliznu i pade na njen obraz. Njene velike zelene oci zasjase na trenutak sa osmjehom. Jedan se pojavi i na mojim usnama. Naravno da ce sve biti u redu, kazem joj. Da li ona zna da ce jednoga dana i ona proci kroz slicne ako ne iste momente tuge? Mozda je i bolje da ne zna, ne jos. Bolje je da sada ne razmisljam o tome.
Mora se dalje.
Novi dan ceka.
|
|
|
|
|
|
|
|
