offline
- Pridružio: 21 Sep 2006
- Poruke: 188
|
" Prvi put, vidio sam je u diskoteci, tj. vidjela je ona mene. Vjerovatno je ne bih ni primjetio u toj guzvi i sveopstem haosu da njene oci nisu bile prikovane za mene. A takve stvari se instinktivno osjete, zar ne?! Poceo sam da se vrpoljim, osjecam trulo. OK je to sto se zagledala, sto ima neki svoj trip - pa ovo je slobodna zemlja! Ali gdje je bas mene nasla! Pocela je ona otuzna pjesmica Magazina "Ginem" , a ona je i dalje blenula. Pa i da joj se svidjam, nije vazno, ali zar tu klinku niko nije ucio da nije pristojno tako sacovati ljude, ipak to prelazi u napadnost. Covjece, pa ona mi prilazi! Kao u magnovenju, vidik mi se muti i poput osnovca poceh da se preznojavam. Zapljusnuo me je miris divljih jagoda. Povukla me je na stranu i zaplesasmo. Odjednom mi se upalila lampica - pa ovo je klinka za kojom je Laza bio otkinuo. Je... a ona sad stratuje mene. Ipak ja pripadam onoj staroj feli i sve ove novotarije tipa "pridji ti njemu" kod mene izazivaju blage mucnine u stomaku. I klatimo se citavu vjecnost, cini mi se, a ona cuti. Pa mogla bi nesto i da kaze, ili je sad odjednom stidljiva pa to ocekuje od mene. Ove danasnje klinke su prava napast. Dobro, onda, ja cu da pocnem:
- Znas, ti se ne svidjas meni, vec mom drugu.
Ocekivao sam bar malo razocarenja, bar malo tuge u tim zelenim okicama, a ona me je pogledala tako da je temperatura u prostoriji naglo pala ispod nule. Smrzao sam se!
- Meni se ne svidja ni jedan od vas dvojice - drsko je odgovorila.
- Pa dobro, de. A, u koji razred ides?
- Mozes li da ucutis na tren, da bar cujem kraj pjesme, ako nista drugo.
Nema, klinka je opasna i odlucih da joj ispunim zelju. Bilo je to posljednje sto smo progovorili jer je ona odmarsirala posle zavrsetka pjesme i nikad me vise u toj svojoj uobrazenosti nije konstatovala - bar da sam ja primjetio! A klinka, sem sto je bila stvarno slatka, imala je nesto u sebi - nesto sto mi nije davalo mira.
Vidjao sam je cesto po gradu sa drugaricama. Nekada bismo sto do stola sjedili u kaficu: slusao bih njen smijeh, umijece soljnog gatanja, pokusavao da uhvatim njen pogled, bar onaj slucajni - ali nista. Ona bi odlazila, a ostajao bi miris divljih jagoda da me proganja i muci.
Prolazile su godine.
Porasla je - razvila se i postala prava ljepotica. Ne ona klasicna, obicna, po svemu, pa i ljepoti, bila je drugacija... Cesto sam je sretao sa nekim razbacanim tipovima. Oni je grle, ona se diskretno izmice, oni joj sapcu na uvo, a ona na te baljezgarije uzvraca onim praznim osmijehom, ugadjaju joj do sitnice, a njene usne bi se samo razmaknule da propuste ono dosadno i otrcano "hvala". Mnogima je bila ili potajna zelja ili izazov. Nekima za noc, nekima za dvije, vjerovatno mnogima i zauvijek... Status face sa kojom bi bila nije se lako mogao zakljuciti: da li je brat, decko, drug, sponzor - prema svima se ponasala isto. Koliko je izgledom privlacila, toliko bi svojom drskoscu, bezobrazlukom i rezervisanoscu znala da odbije. Shvatili ste, zar ne, cemu ovo detaljisanje - zakleti zenskaros i pivopija se upecao! Medjutim, nisam se trudio nesto posebno da joj skrenem paznju. Znao sam da sto vise budem trcao za njom, ona ce se vise folirati.
Godinama, cekajuci da poraste, navikao sam da zivim sa onim sto osjecam, a da mi to ne predstavlja opterecenje i pakao, vec bas suprotno - unosilo je neku harmoniju u moj zivot i ispunjavalo me predstavljajuci nesto bez cega bi mi zivot bio jednolican i monoton. Mozda se ta ljubav najvise izrodila iz cinjenice da je gotovo nedostupna i prva koja je bila toliko smjela da mene i sve poput mene spusti na zemlju ostavljajuci nas da u bjesomucnom trku kaskamo za njom.
Normalno, postojale su druge. Upotpunjavale moj usamljenicki zivot, bile mi stvar... ali ja sam na neki svoj nacin ostajao odan mojoj Malenoj i cekao. Strpljivo, kratko - zato sto sam znao da ne cekam uzalud. Jednostavno sam predosjecao!
Zurio sam kuci sa plaze da gledam utakmicu. Nagli okret i PAF! Stajala je tu, kraj mene, preplanula u bijelom bikiniju dok su joj iz ociju sijevale varnice. Kornet od jagode, polako se topio na asfaltu.
- Izvini... Evo, ako hoces, kupicu ti dva nova. Garantujem da ce imati isti ukus, samo ako me ne ubijes prije toga.
Bijesno je frknula i okrenula mi ledja. Sjeo sao u kola i posmatrao je! Nisam mogao da vjerujem - pa ona se okrenula! Gledala me je koketno, dok joj je oko usana titrao jedva primjetan osmjeh. To mi je ulilo nadu i konacno sam se odlucio za NESTO konkretnije: ovog puta pravi pravcati NAPAD. Znao sam napamet gdje, dokle i s kim izlazi. Jedno vece, cekao sam je na parkingu ispred diskoteke do 3 i 30h, a nje jos nije bilo. Taman upalih auto u namjeri da krenem, kad nocnu tisinu prekinu glasan i zarazan smijeh. U grupi djevojaka koja je dolazila, bila je i ona.
- Laro - zastala je i okrenula se.
- Dodji - za trenutak je stajala u totalnom iznenadjenju i zbunjenosti, da bi samo sekundu kasnije zauzela onaj prkosni stav u fazonu "ako ti trebam dodji".
- Daj, bre, necu ti nista! Samo da ti vratim sto ti dugujem.
- Ti meni?!
- Da.
Prilazila je polako, primjetno se dvoumeci. Svaki tren mi se cinilo kao vjecnost, jer je uvijek postojala i ta, priznajem, najocekivanija mogucnost da me ispali i ode. Ipak, zenska radoznalost je prevladala i korak joj se ubrza.
- Pa ti si lud - vragolasto me je pogledala i nastavila da se smjeska.
- Mislim da je cak ukusniji od onog tvog korneta, mada, nemoj mi vjerovati na rijec, jer ga nisam probao. Ustvari, ni ne volim ga...
Rekla je "hvala" i krenula da ode. E, neces!
- Izvini, ali da nisi nesto primjetila?
- A sta to? - osinula me je vec pomalo nervoznim pogledom.
- Samo je polovina tvoja - druga je od cokolade. Mozes me sacekati da ja pojedem cokoladu ili mi praviti drustvo.
Necete mi vjerovati ljudi, ali sve sam u toj svojoj malodusnosti ocikivao osim tog "vazi".
To vece se oduzilo. Sjedili smo u kolima, jeli njene jagode i moju cokoladu, smijali se... Onaj oklop uobrazenosti i hladnoce je nestao i tu pored mene je sjedilo jedno ljupko, duhovito i slatko stvorenje. Slatko kao te njene jagode. Ali, ja stvarno ne volim jagode.
I od tada je pocelo nase druzenje. Nisam htio nista da ubrzavam, da je ne uplasim. Uostalom, bilo nam je lijepo i kao prijateljima.
Sjedili smo na obali i po obicaju lizali sladoled. Nesto sam se zamislio. Ona je to iskoristila i pocela de me macka sldoledom po licu.
- Iki, o cemu to razmisljas?
- Sad cu te ubiti! - i uzeh da joj se svetim na isti nacin.
Ali, ne da se ona! Izvija se kao zmija, prosto klizi iz ruku, vizljasta, nestasna kao djevojcica. Eh, moja Malena... I ko zna dokle bi ta borba trajala da slucajno nije okrznula svojim usnama moje. Zastali smo dok su nam glave bile na sasvim maloj udaljenosti. Nesto jako i nesavladivo, raslo je u meni i lisavalo me samokontrole.
Poljubio sam je! Ovaj put namjerno, pozudno! Za cudo bozije, uzvratila mi je! Te njene medene usnice su se otvarale i ljubile me tako cedno, njezno, da sam se tu, na plazi, topio kao obican "rumenko". Zatim se trgla, ustala i krenula. Ponasala se normalno, kao da se nista nije desilo! Na sva moja nijema pitanja, samo je lupeski prokomentarisala:
- Shvaticu ovo kao prijateljski poljubac.
Otpratio sam je kuci. Stajali smo ispred zgrade, a onaj djavo u meni nije davao mira mom jeziku.
- E, laki... A jel bi mogla sad ti mene da poljubis onako... Mislim, prijateljski!
- Pa normalno da bih!
Ona je odleprsala, a ja sam ostao zatvorenih ociju, smijuci se sam sebi sa jednim prijateljskim poljupcem na obrazu.
E, stvarno ne mogu definisati sta smo tada bili. Ni prijatelji ni ljubavnici - valjda postoji nesto izmedju. Tako je to nase "izmedju" trajalo nekih 6-7 mjeseci. Nestajala bi na 2-3 dana, ponekad i puno vise. Bez poziva, poruke... Van dometa, bez traga, glasa... Kao objasnjenje, dobijao sam samo: "Ma iskrslo mi nesto", "Pusti me, bre, obaveze!", "Ne pitaj me, ludnica!"
Kasnije sam se umorio od pitanja i naucio da se borim sa ljubomorom. Jednostavno, postepeno sam tome prestao da pridajem vaznost, jer sastanci poslije tih njenih "ekskurzija" su ionako bivali sve bolji i zanimljiviji.
- Iki, ajde sidji. Dole sam na obali. Cekam te... Ali pozuri!
Sanjivo pogledah na sat - 4.00h! Pa ona je definitivno odlijepila! Sad cu svasta da joj kazem. Kakav je to nacin?! Ne javlja se 7 dana, pa onda u 4 ujutru!
- Pa, gdje si, bre, ti? - isla mi je u susret.
Uslijedio je dug i strastan poljubac dok su joj se oci caklile.
- Da li sam ja to nesto propustio u medjuvremenu?
A atmosferi je bilo nekog naboja, neceg sto je opijalo i uzbudjivalo. Noc je bila vrela (eto i taj klise je provjeren kao tacan), a ona je stajala u bijelom bikiniju obasjena mjesecom - ni sam ne znam... Ili je prosto sama sijala kao sto andjeli sijaju. Nemoguce kad je bila moja djavolica. Uslijedilo je prskanje, pa kupanje. Dopuzali smo do obale. Sve, moji ljudi, sve je pocelo od sasvim obicne radnje (/zato ubuduce pazite sta radite). Sklonio sam joj kosu sa ramena, pa je onda pogledao onim znacajnim pogledom, pa poljubio... Pa... Ma pretpostavljate. Savladani eksplozijom onog sto smo uporno potiskivali, valjali smo se tu, na obali, kao dva slijepljena crijevca - kako bi vam to docarao Ike, Balkanac. Salu na stranu, bilo je to moje najbolje iskustvo. Sve moje dotadasnje ribe, bile su tigrice u krevetu, strasne, dinamicne i vatrene. Sa Larom je sve islo polako, njezno, spontano. Ono sto me je, moram priznati, iznenadilo i odusevilo jeste da joj je to bio prvi put...
Za godisnjicu sam joj poklonio 10 dana u Budvi. Mozete pretpostaviti kako se moje slatko odusevilo. Plaza, diskoteka, more, a onda ONA, JA i NOC. U krevetu je postajala pravi kameleon. Kao da je citala moje trenutne zelje. Isla je iz krajnosti u krajnost. Nekada sam imao osjecaj da u narucju drzim dijete, a nekad divlju macku. Vodili smo ljubav na plazi, podu, ispod tusa, na francuskom, italijanskom, saptala je njezno, vatreno, dvosmisleno, izludjujuce. Sa njom nikad nisam znao na cemu sam, sta me ocekuje sutra. Lijepa kao boginja, a gresna kao najvece preljubnice. Moje malo savrsenstvo.
Poslije prvih 7 dana, javili su mi da mi je poginuo brat. Neko odvratno tupilo probadalo mi je grudi. Nagazio na minu...
- Ivane, idem i ja...
- Ne.
- Ivane, moram da idem i ja!
- Ne, Laro, ti ostajes ovdje...
Prvi put u zivotu, viknuo sam na nju. Gonjen osjecajem krivice, tada, kada mi je najmanje bilo do njeznosti, zgrabio sam je za ruku i zagrlio onako uplasenu, krhku, vjerovatno u vecem soku od mog.
- Ti mi trebas ovdje kad se vratim. Ja ne mogu podnijeti da ostanem i gledam tu crninu.
Tako je i bilo. Za bratom nisam prolio nijednu suzu. Srce mi se cijepalo, kad su ga, tj. ono sto je ostalo od njega, stavljali u raku. Uzasni bol, nepodnosljiv, a obrazi mi suvi!
Sjecam se jednom me je pitala da li je tacno da muskarci poslije vodjenja ljubavi imaju potrebu da se ispovjedaju.
- Ne znam - rekao sam - do sada nisam bio sa muskarcem.
Lezala je tu, kraj mene. Pokusavala je pogledom da razbije cauru u koju sam se uvukao. Gotovo mehanicki prelazi rukom preko mojih grudi: gore - dole, gore - dole. Tu mucnu situaciju prekide sapatom:
- Ja ne znam kako to boli i necu se pretvarati i govoriti kako ce proci, da niko ne zivi vjecno... Ali mogu naslutiti da ono kroz sta prolazis je strasno. I ako ti to nije, mozda, neka utjeha, sada i znam da nema smisla ovo sto govorim, tu sam ja, koja te voli, iskreno i puno, puno... I nikad te necu ostaviti. Bez obzira na sve NIKAD! OBECAVAM...
Okrenuo sam se ko oparen. Zacas sam ustuknuo. Privukao sam je sebi i zagrlio. Snazno, snazno - iz nekog instinktivnog straha da i nju ne izgubim.
I zaridao sam! Neko vrijeme me je cutke milovala po kosi, a onda je i ona zaplakala. Bio je to prvi put da je rekla da me voli.
Ovo je trebalo da bude prica sa sretnim krajem. Bar sto se nas dvoje tice. Sad sjedim ovdje i pisem, cemeran, propao sa onom sjetom starca kog je u zivotu svasta gazilo. Pisem vam kraj.
Isla je sa drugaricom, kolima, u neku vikendicu, na rodjus zurku. Samo je stala da nadje neko grmlje. Onako svojeglava, nikada nije gledala lijevo, ni desno. Pretrcavala je put nesto dovikujuci i samo jedna duga, mucna silina slepera i - nje vise nema!
Slavlje se pretvorilo u sahranu.
Kada su mi javili, cini mi se da sam dva sata stajao kao skamenjen pored telefona. U glavi mi je odzvanjao njen smijeh, a rijeci poput masine su tupo rezale, surovo vracajuci u stvarnost: "Zivot je pi*ka, zivot je pi*ka..." Kad sam se osvijestio, nepodnosljivi bijes je rastao u meni. U ustima, nakon svega, mogao sam da osjetim samo ukus gorcine i jada. Poput zivotinje, porazbijao sam sve po kuci i istrcao napolje. Snijeg, hladnoca - nista nisam ni osjecao ni primjecivao. Samo jedan cilj - sam po sebi jasan i logican. Upao sam u njen stan i poceo da vristim:
- Laro, Larooo!
Svi su me gledali zgrozeno. Njena majka je drhtala, histericno ponavljajuci: "Nje vise nema sine, nema!", ni sama ne vjerujuci, sa nekom smijesnom nadom u ocima...
- Lazete, svi vi lazete! LAZEETEEE!
Van sebe, tresao sam jadnu zenu. Njen muz, cika Peca je skocio, uhvatio me za misicu i osamario. Za tren, dosao sam sebi, da bih odmah zatim, pao sklupcan na pod i grcevito se tresao u navali jecaja, nemoci i nistavila.
- Nje VISE NEMA... - ponavljao sam u bunilu.
Jedan vremenski period, totalno je bio izbrisan iz mog pamcenja. Znam samo da sam se jednog jutra probudio u njenoj sobi, u njenom krevetu i sve je pocelo polako da mi se vraca i nanovo ranjava i boli. Prenerazio sam se kad sam saznao da je sahranjena. Prokleti bili, nisu mi dali ni da se oprostim od nje...
Sa bocom votke, uputio sam se na njen grob. Tu sam legao i lokao. Sa svakim gutljajem, pio sam gorcinu, suze i stvarao podnosljivu iluziju da ubijam bol!
Od tada bile su svakakve. Plavuse, crnke, lijepe, ruzne, mrsave, debele. Sve sam koristio za jednu noc; odnosio se prema njima kao prema smecu jer nijedna nije mirisala na jagode i ljubila tako slatko. I nijedna nije bila moja pametnica, i moje dijete, i moja ljubavnica. Mrzio sam ih sto su zive, jer sve su gore, a nju, koja je bila toliko savrsena, uzeo je prokleti Usud! Stekao sam reputaciju manijaka, siledzije. Tukao sam i dobijao batine. Eh, moja Malena, kao da je bilo vazno...
A ona! Bila je tu, kao moja sijenka. Kao pasce koje sam sutirao, a ono se iz ko zna kojeg razloga stalno vracalo. Ispocetka samo poznanica, zatim psiholog. Uobrazila da zna kako mi je, da moze da mi pomogne. Ozenio sam se njom... Ali nemoj misliti da sam te izdao, andjele moj! Bio je to pokusaj ocajnika da sredi nesredivo, bar prividno zalijepi komadice svog beznacajnog zivota i progura dalje. Pustio sam je da zivi u zabludi kako te je istisnula iz moje glave i srca. Ali shvata ona da nije i da su uzalud sve te njene price. Shvatila je onog trena kad se rodila nasa djevojcica, NASA, andjele - moja i tvoja! Jer nema nista njeno! Ima tvoju kosu, tvoje oci, usnice i mirise na jagode.
Ne, ne uobrazavam. Kad bi je samo vidjela... Vidjela si je, ti, prevarantkinjo moja! Dala si mi razlog da zivim, da me mucis da ti jos ne dodjem. Kao onda kad si odlazila i ostavljala me da cekam u neizvjesnosti i sa bezbroj pitanja na koja se nikad nisi potrudila da mi das bar jedan jedini odgovor...
Moram da zavrsim...
Place... Mora da se sad onako vragolasto smjeskas, jer pisem novinama koje si tako rado citala. I sad, tamo gore, likuj, jer si od jednog nepopravljivog Balkanca napravila ovakvog pekmezu i romanticara. Nisam ja ovo pisao, maleno moje, to je moje srce, koje nije stiglo da ti kaze u oci puno stvari koje ga sad tiste i bole. Srce koje je gotovo svenulo otkad si mi ti otisla; otkad sam te izgubio - kako to uzasno zvuci... Ne... Znam da znas: nasa prica nema tuzan kraj. Cekaj me, jer cim dodjem, znam, nasoj sreci nece biti ravna nijedna ovozemaljska... "
Sa :
prsotine.net/viewtopic.php?t=144
|
Dopuna: 22 Jun 2007 15:39
