|
Pogled unatrag
Spržila sam krila. Možda se i može letjeti blizu sunca i stopiti se u bjelini trenutka, ali povratka onda nema. Mahati krilima na vjetru, ispružiti stopala u bijeli oblačić i uživati samo u toplini i približavanju, previše je oprezna metoda pretvaranja u sunčevu zraku, a da bi bila učinkovita.
Perje mi je na rubovima sivkasto, da su mi pri ruci neke škarice da ga malo obrežem i skratim, možda se ne bih budila s pogledom unatrag.
Danas je pero jednog sivog goluba bilo ujutro na stolu. Potražila sam ga pogledom na vrhu krova, ali ga nije bilo. Možda je pero doletjelo s vjetrom. Ustvari, ne znam zašto ptice gube perje. To sivo pero bilo je sasvim neoštećeno. Usporedila sam ga sa spaljenim vrhovima mojih bijelih pera. Ako iščupam koje svoje pero i darujem ga vjetru, hoće li ga prepoznati kao što je prepoznao pero sivog goluba? Ili će ostati ovdje na kamenoj pločici do sutra ujutro kao podsjetnik?
Moja su krila neodlučna. I moje ruke. Samo škarice sigurno leže na dnu ladice.
Čitanje Sun Tzua u rano jutro 2005.
Nije se povlačio, nije napadao. Samo je stajao i činio se nezainteresiranim. U potrazi za sigurnom pobjedom. Znao je kad treba, a kad ne treba djelovati. Učinio je od sebe nepobjedivog i nije napao protivnika. Nije bio na terenu gdje bi pobijedio da je napao. Znao je čekati trenutak ranjivosti onog drugog. Znao je i sebe i njega, vrebao je neprimjetno pukotine i nemarnosti. Nepobjedivost u sebi, ranjivost protivnika.
Sakrio je svoj oblik i izbrisao tragove, postao nedokučiv. Uvukao se u dubinu zemlje, ispod naslaga suhog lišća nije bilo moguće otkriti tragove. Nije to bilo njegovo stanište, ali boravio je i na gorim mjestima. Privremeno. Pritajio se, jer je prepoznao svoj poraz. Ranjivost je stvar propusta. Zato je samo čekao. Drugi nije znao da će izgubiti. Jednom. Bitka čekanjem.
Zbunio ga je.
Copyright © 2005 plejadablue
|
