Brazilski pesnici

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Melankolicni Mandrigal

(Manuel Bandeira)

Ono što ja u tebi obožavam tvoja ljepota nije.
Ljepota je ta što se u nama krije.
Ljepota je pojam jedan. I ljepota je tužna.
Po sebi ona tužna nije,
Već po krhkosti i nesigurnosti koje u sebi krije.

Ono što ja u tebi obožavam,tvoja nadarenost nije.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Slobodna ptica uvrh planinskog neba treptava.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Svega što se u srcima ljudi u stvari krije.

Ono što ja u tebi obožavam nije ljupka muzika tvoga glasa,
Koja se stalno obnavlja svakog trena,
Dražesna i zračna kao misao tvoja.
Koja zbunjuje i smiruje osjećanja moja.

Ono što ja u tebi obožavam, Mati, koju sam izgubio nije.
Ni sestra, koju sad zemlja krije. Ni mrtav otac nije.

Ono što ja u tebi obožavam nije nagon materinstva duboka,
Otvoren kao rana u srcu tvoga boka.
Ni tvoja čistoća. Ni tvoja nečistoća.
Ono što ja u tebi obožavam-neka mi bol i utjehu nosi!
Ono što ja u tebi obožavam život je koji prosi.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Prvo: pesma je divna
Drugo: pesma je divna
Trece: pesma je divna

Tako mnostvo konrasta, to mi se bas dopada!

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Antologija

(Manuel Bandeira)

Život
Nije vrijedan težine i boli življenja.
Tijela razumiju jedno drugo, ali duše, ne.
Jedino što ostaje je odsvirati jedan Argentinski tango.
Idem se ukrcati za Pasárgardu!
Ovdje nisam sretan.
Zelim to sve zaboraviti:
— Tugu što sam čovjek ...
Tu beskrajnu taštu utrku
Da vladam onim što sa mnom vlada.

Želim se odmoriti
Misleći ponizno o životu i ženama koje sam volio ...
O cijelom životu kakav je mogao biti i koji se nije zbio.

Želim se odmoriti.
Umrijeti.
Umrijeti, tijelom i dušom.
U kompletu.
(Svako jutro aerodrom preko puta podučava me u odlascima.)

Kada Najnepoželjnija-od-svih jednom dođe,
Naći će polje uzorano, kuću čistu,
Postavljen stol,
Sve na svojem mjestu.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Bozicna Pjesma

(Vinicíus De Moraes)


Za ovo smo stvoreni:
Da se sjećamo i da nas pamte
Da plačemo i da zbog nas plaču
Da pokopamo svoje mrtve —
Zato nam dugačke ruke za oproštaje
Šake da prikupljamo što nam je dano
Prsti za kopanje u zemlji.

Znači, to biti će naš život;
Uvijek jedno poslijepodne za zaborav,
Zvijezda koja završava u tami
Jedan put između dva groba —
Zbog toga moramo paziti,
da pričamo tiho, razabiremo sporo, gledamo
noć kako spava u tišini.

Nema se puno za reći:
Pjesma o kolijevci
stih, možda o ljubavi
molitva za one koji odlaze —[/]
Ali ne zaboravite ovaj sat
I po njemu neka naša srca
ostanu, trijezna i nevina.

Onda za to smo stvoreni:
Za nadu u čudo
Da sudjelujemo u poeziji
Da gledamo u lice smrti —
Iznenada nećemo više čekati ...
Danas je noć mlada; iz smrti
jedva smo rođeni, beskrajni.

Mapa

(Murilo Mendes)


Ulijepili su me u vrijeme, obukli su me
u živu dušu i tijelo u komadima. Ja sam ograđen
prema sjeveru osjetilima, strahom prema jugu, svetim
Pavlom apostolom prema istoku, mojim školovanjem
prema zapadu.
Ovdje sam u nebuli, izokrećem se; ja sam tekućina;
a kasnije, svjestan sam Zemlje, hodam poput drugih,
pribijaju me na križ, sve u jednom životu.
Srednja škola. Ja sam u bijesu, zovu me brojem,
prezirem hijerarhiju.
Ja plešem. Smijem se i plačem, ja sam ovdje, tamo, nepovezan,
Volim sve, ne volim nikoga, borim se s duhovima iz zraka.
Netko mi signalizira sa Zemlje, ja ne znam
više što je dobro,
a što loše.
Moja je glava odletjela preko zaljeva, visim u eteru,
užasnut,
zasićen životima, mirisima, kretanjima, mislima,
odbijam vjerovati u bilo koju tehniku.
Ja sam poput svojih predaka, balansiram u španjolskim arenama
i zato katkad izađem na ulicu i borim se protiv zamišljenih likova,
već malo kasnije, ja sam na dalekoj plantaži, zabavljam se
s mojim ludim ujacima, proučavamo suncokrete u vrtu.
Ja sam na drugoj strani svijeta stotinu godina od sada,
prizivam mnoštvo na pobunu.
Zato što nisam prisutan
u svim životnim zbivanjima, ja sam desperatan.
Gdje sakriti strah? Svijet proigrava u mojoj glavi.
To je samba.
Trokuti, zvijezde, noć, žene hodaju,
pretkazanja pršte u zraku, različita gibanja i gravitacija
privlače moju pažnju,
Svijet je spreman promijeniti lice,
smrt će otkriti stvarno stanje stvari.

Hodati ću zrakom.
Biti ću u svim rođenjima i svim smrtima.
Gnijezdit ću se u prazninama tijela nevjeste,
u glavama boležljivih umjetnika, revolucionara ...
Sve će postati transparentno:
vulkani mržnje, eksplozije ljubavi, druga lica
pojaviti će se na zemlji,
vjetar koji dolazi iz vječnosti suspendirati će svoje korake,
plesati ću uz bljeskove groma, poljubiti sedam žena,
tresti se u ritualima mora, zagrliti ću duše u zraku,
podmetnuti se u druge zakutke svijeta.

Duše u očaju, volim vas. Duše koje nisu zadovoljne, i koje izgaraju.
Prezirem one koji se prerušavaju,
koji se igraju polaganja prava na tuđe živote, “praktične ljude” ...
Živio sveti Franjo, pa i samoubojstva ljubavnika,
i vojnici koji su izgubili posljednju bitku, i majke koje su stvarno majke,
žene koje su stvarno žene, luđaci koji su stvarno luđaci.
Živjeli invalidi, koji bili su ili previše savršeni ili su predugo postili ...
Živio ja, koji pronosim ovaj svijet u transcendentalnu konfuziju.
Ja sam plijen čovjeka koji sam bio prije dvadeset godina,
nekoliko ljubavi koje sam imao,
života gorućih ravni, pustinja u potresu pod prstima ljubavi,
sve je to ritam u pjesnikovom mozgu. Ne pretplaćujem se na nijednu teoriju,
obitavam u zraku,
u dušama odmetnika, očajnih ljubavnika,
u mojoj skromnoj sobi na plaži Botafogo,
u mislima ljudi koji pomiču svijet,
niti sam tužan niti bezbrižan, hodajuća dva oka plamena,
zauvijek u mijenama.