Dragutin Tadijanović

• 1Ovo se svidja korisniku: Sorelag
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

POSLJEDNJI RASTANAK

U trku, njeni koraci
Zazvoniše na stubama.
Ostadoh sam, u suzama,
I pođoh u noć bezdanu.

Nebom su jurili oblaci.
Kamo, na koju li stranu
Da krenem, ostavljen,
Osamljen?

1926.



VINO I JA

Ja ležim napit kraj ceste u polju,
A mjesec žut na žuto žito sja...
Gospodin mjesec prijeti meni. I zove me.
Čuj, plače!

Ali ja se smijem nebu i sijedom mjesecu:
Moji zubi na mjesečini blistaju.
Zdesna mi je kuća, pod gorom.
Iz čađavog se dimnjaka na zvijezde penje sivi dim.

Glas moj šapuće vjetru i pticama.
Znam ja: vrapci u krošnjama prisluškuju.

Lišće bi me šumorom uspavalo
Kao majka. Kao majka djetence.

Napio se vina, ej,
Napio se vina. Jakoga...
I žudim ženska ramena i bijele bokove.
Da gledam. Da milujem.

Niti ne pomišljam da će mjesečina,
Blaga i zelena,
Travu milovati na mom grobu sutra,
Preksutra.

Starija moja sestra kopa u vinogradu,
A mlađa čuva krave
U polju. I u šumi.
O, kako moje sestre pjevaju, kako pjevaju!

Imam, da! ... i tebe. Imam prijatelja.
Al tvoja sestra, ha, ha! ... svira Chopina i Liszta,
A ja se samo smiješim,
Ja se slatko smiješim ... kad koja voćka izlista!

Sad mislim ozbiljno:

Zar nije svejedno
Da li ležim u zrelom žitu, napit, skrit,

Ili da zorom na livadu pođem
I da s ocem kosim travu,

I da s mrkim ocem kosim...

1927.



SKINUO BIH ŠEŠIR PRED GOSPODINOM

Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,
Od hiljadu devetsto i devetnaeste,
Na gvozdenom crnom križu
Visi Naš Gospodin Isus
Srebrnom bojom namaljan.

Zimi je sav u ledenicama,
Ljeti ga sunce nebesko žeže:
Kad se za nj, s kišā, uhvati rđa,
On ponovo bude premaljan bojom
Zlatnom, srebrnom.

A ja? ... Uvijek bih dolazeći
U Rastušje, pri povratku
Iz dalèka grada, tužan, svite glave,
Pred srebrnim Gospodinom
S pobožnošću skinuo šešir ... kad bih ga imao.

1931.



BACAM SRCE POD TUĐA STOPALA

I

Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju.
Iznad tebe noć je krila raskrilila,
Tavna noć u kojoj kosti odmaraš;
Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu
Da konjima baciš sijena u jasle.

Polako trune hrastov križ
I vijetar lijeće nad grobljem
Ne dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.
Rosa pada po djetelini kraj potoka;
U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.Ne brinem se da porodicu osnujem

Nit lice da mi sja od sreće domaće:

Očinska kuća, daleko od mene, propada.

II

Da me nisi, oče, u školu poslao
Davno bih se bio već oženio:
Imao bih dva, tri sinčića.
U proljeće bih kopao, plužio, kosio;
S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.

Najposlije bi me sinovi moji sahranili,
U predvečerje kasno, blatnjavo,
Kraj ograde groblja, uza te,
Od davnine gdje leže naši djedovi.
I otišli bi zatim stoku napajati.Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:

Poznanici skreću glavom,

Govore da sam lud.
1932.



PJESMA MARIJI

Moje srce još i sad, Marijo,
Kada te vidim gdje mi u susret dolaziš,
Moje srce zbog tebe naglo zakuca.

Budi mi sklona, molim te, Marijo,
I nemoj mi srce odjednom zgaziti:
Gazi ga malo pomalo, kao i dosada.

A ja ću se smijati, i smijati,
Ko što sam se i večeras smijao.

A i ti se smij, Marijo,
I gazi srce moje!

1933.



PUSTINJA

Moja pustinja. Pustinja Lema Kamena.
Mjesto suzā koje kaplju nad grobove.
Ljudi misle: u potaji, umro je
Lem Kamen. Al on sluša tvrde grude

Kako krupno bubnjaju o njegov lijes.
Zakleo bih se, kao moj otac, zemljom crnom,
Da ga nema među ljudima, da je
Otišao sa sjenama u drevne lugove

Na rubu rijeke koju nigda ne vidje
Živo oko. Ona, svejedno, od iskona
Teče mrka u mom srcu kao otrovnica.

I zove me. I šapuće mi: "Leme Kamene,
Dođi. Leme Kamene. Samo još preko mene
Vodi tvoj put med braću tvoju, med sjene."

Čekaj me malo, čekaj me! - odjekuje
Glas u pustinji Lema Kamena.
Čuje li ga itko? (Ne zna se.) No on govori:
Sumrak se spuštao nad osvijetljeni grad,

U dolini; kraj vinograda, na brdu, leže
Na mladoj travi njih dvoje, zagrljeni,
I ne vide u daljini svjetiljke ni zvijezde.
Smiju se. Za njih nema nikoga osim njih.

A za mene ima moja pustinja
I moj krik u mračnoj pustinji
Koji nitko ne čuje. I neće ga čuti

Nikada. Ja samo slušam svoje srce,
Gdje zalud udara, i čujem tvrde grude
Kako bubnjaju o moj lijes, okovani lijes.

1958.



TEBI ZA ROĐENDAN

Neću, neću u crno izgnanstvo.
Tako započeh. Tu sam. Žedan, razapet
Među srebrnim riječima. I hoću
Glasno da poviknem u okovanost
Mog mraka, mojih patnja, moga grča,
Da zapjevam do neba kao u danima
Zelenila: nek me čuju anđeli
I ti, zajedno s njima, a bez krilā
I bez trubljā oblivenih blistavilom.
Pa ćemo se igrati, kraj mora, nasmijani,
Od zore do zore, od sunca do sunca.
Opet kažem, igrat ćemo se, nevini,
Nedužnim, malim igračkama: suzama.

1959.

• 1Ovo se svidja korisniku: jelkica7
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

RASTANAK U JESEN

Zaboravi vedro ljeto: i sunce i žito zrelo,
Zaboravi milovanje u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se mladi rastanemo.

Lišće u tvom vinogradu
Požutjelo, osušeno,
I većinom popadalo
Po umornoj crnoj zemlji.

Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se tiho rastanemo.

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanje u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

1922.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

SAMOĆA

Adin Ganan živi u bijeloj sobi.

Soba mu je svijetla, mirisna:
Crni stolovi, slike,
Starinske mudre knjige.
Na ormanu miriše lanjsko voće:
Žute dunje
Mirisavke.
Soba mu je mirna, radosna.

U bijeloj sobi živi Adin Ganan.

Pod prozorima voćnjak rascvjetan,
U ružičastom cvijeću
I mirisima rosnim.
Kosovi crni dolete
Na mlade grane zelene
Pa žutim kljunom pjevaju
Vesele pjesme ljubavi.

Adin Ganan živi u bijeloj sobi.
1921.



PLINSKA SVETILJKA

Starac je tiho naslonjen
Na zelenu plinsku svjetiljku.
U nepoznatoj pokrajini
Rastvaraju se šiljasti pupovi:
Drveće lista, zeleno drveće.
Tko govori da ne pada možda modar snijeg?
Daleko, daleko ... ima velik predjel
Gdje trgaju djeca zrele plodove
I radosno mirišu smokve, mirišu datule.
Čini se da baš sada
Ženi u crnim pletenicama
Zalazi žuto sunce,
A ona upire krupne, blage oči
U nebesa vitka,
Isprugana ljubičastim bojama.
Znam: sad mlada djevojka,
Iz ledenih daljina,
Misli na mene,
Srce kida za mnom,
A vi, dragi gospodine,
Zar ne vidite, žalostan,
Da je tihi starac naslonjen
Na zelenu plinsku svjetiljku?
1923.



OTVORI MI VRATA, GRLICE

Kaži mi, Grlice,
Zašto nosim suze u crnim očima?
Znaš li da stoka pase travicu zelenu,
A svirala svira sitne pjesmice
Od ljubavi i od crne zemljice?
Ta zašto me ti ne voliš? ... Grlice!
Dva jareta, dva jareta skaču veselo
I krškaju se mladim rozima:
Runo im je mekano, kudravo.
Sestro moja! ti što predeš vunu ovčiju,
Čuješ li ti moje jecaje?
Srce moje i misli moje gorom lutaju:
Zapadnu li kruti, duboki snjegovi,
Zapalit ću žutu lampicu.
Zapalit ću lampicu
I otići u planinu ... Grlici.
I zakucat ću na smrznut prozor, Grlici:
Otvori mi vrata, Grlice!
1923.



VRTNA ZABAVA

Kraj manastira, pod krošnjatim stablima,
Zabavljaju se gospoda građani:
Piju žuto vino, domaće.
I jedu. I plešu. A večer prolazi.

Gospođe motre, ispod oka, potajno,
Kako im se kćerkice ponašaju
Kad šetaju i plešu s kavarilima.

Baci li tkogod u zrak raketu
I ona zasvijetli rujno il zeleno,
Građani svrate poglede s čašā na nebo.

Nebo je crno, prljavo,
Od masnih pogleda građanskih.
1923.



HRASTOVO LIŠĆE ŠUMORI, ŠUMORI

Vjetar šúmi dolinom i brežuljkom
Šumovitim. Popev se na hrast, gledam
U daljini sivu rijeku, širòku,
Kako se blista i válja ko zmija
Pretpotopna. Tamo je ljubav moja,
Nesuđenica. Pa sam zaključio
U vinogradu, na hrastu, visoko,
Da ne mogu bez ljubavi. A svaki
Čovjek povjeruje u rođenu Smrt:
Umrijet ću, umrijet (ima vremena!).
Otac mi kazuje: »Volim slušati
Kada stričaci zriču u travama,
U vinogradu, u noći zvjezdane,
Ili uveče, pred sunčev zalazak...«
Plakat ćeš, možda, u kasne večeri,
Kad neveni uvenu, suze presuše;
A djevojka iz daleke krajine
Neće umrijeti ni ove jeseni,
Ni druge, ni treće, nego kasnije...
Mladiću, pjevaj sazreloj djevojci
Koja žudi tvoju snagu. A lišće
Na hrastu šumori, muklo šumori...
1923.



PJESMA MOM SRCU

Sjetan sam i idem k tihim vodama.
Tu dolazi srna u sumrak i pije, plašljiva.
Pokošeno bilje vene na suncu, vene bilje zeleno.
Ja bijah mlad, mlad. No sad koračam taman
I s glavom oborenom
Kao onaj te za majkom tuguje.
Lúk je eto polomljen; strijele bačene.
Sruši se granato drvo.
Srce moje u meni zapaljeno
Gori. Sagorjet će kao suva slama; bez jauka i bez uzdisanja.
Tiho mru, tiho mru ovce klanice.
Ali... svi mi umiremo, srce moje! Prostaci i gospoda!
Smrt je naš dobri pastir. On nosi palicu jaku
Te nas izjednačuje sa stokom koja se kolje.

Svejedno je, uzdišem li večerom il jutrom
Sjedeći ispod zelene masline, skrušen,
Ili ako klikću usta moja radosna
Kao golubica sa krilima srebrnim.
Haljine tvoje, djevice, pupoljče ružin,
Mirišu smirnom, alojem i cimetom, divno.
Kraj tebe prolazi prosjak; on je u vreće obučen.
Gle, kako se magla povija s gorā humovitih
Kao dim žrtve paljenice, plav i lagašan.
Istočnjak vjetar miluje šumu, kudravu, mrku,
A klasje se, jedro, lelija na ravnici kao na dlanu božijem.
Smrt je naš dobri pastir. On ima palicu snažnu
Te nas izjednačuje sa stokom koja se kolje.
1929.



PRETEŠKA SLAZI NOĆ

Plavkasto se cvijeće penje uza staru ogradu;
Djeca šapću na stazi od srebra, u hrpu zbita:
Isus im prijeti grmljavinom što kradu voće susjedu;
Mačke se vješto šuljaju pred vratima tihog dvorišta;
Nad pašnjakom lastavice šume sjajnim krilima;
Tutnjava stoji poplašenih konja i kola na drumu;
Na dnu bunara leže zvijezde žute rasute;
Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.

Klokot slušam, u daljini, vodā velikih;
Iz daljinā strah me hvata pred vodama blistavim.
Gdje je Javor moj? ... Pretamne vode vájlaju
Drveće, lišće, prstenje; i mrtve ptice, i lelek;
Vjetar, kurjak ranjeni, silovito će urlati.
Noć, gle! pada mračna noć; preteška slazi noć.
1934.



BILJEŠKA O TRI VRAPCA

U bolnici sam, sedmi dan.
Još malo bolestan. Soba s velikim
Prozorom na jug. I danas je pao
Mraz po krovovima. A sunca nema.

U magluštinu laje nevidljivo
Pseto. Tri su žute ruže u sobi
Uvele; njih mi donese nedavno
Tvoja draga ruka... (Čemu to zapisujem?)

Da. Svaki dan, prije podneva,
Na prozor moj, u trećem katu, dolijeću
Tri vesela vrapca, čupava,
Neustrašiva... Doletješe opet, i sada,
Pa me stadoše gledati
Mudro, oprezno. A ja im podviknuh:
»Pitam vas, vrapci raščupanci,
Nevaljanci, šta hoćete od mene jadnika?
I tko vam dade pravo da skačete
Po prozoru i da me izazivate...«

Al oni me, bez odgovora, još jednom
Pogledaše i... Post scriptum: Možda bi
Dobro bilo da pošljem o tom izvješće
Učenjacima, nek odmah dopune
Razmatranja o vrapcima u zimske dane
Kad padne mraz. A sunca nema.
1945.


PRSTEN

Kad me pitaju, kakav je
Prsten moj, i odakle je, odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap
Tamne krvi, koji zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki (tko zna išta
O njemu?). Kasnije, mnogo kasnije,
Nürnberški zlatar kamen je okovao
U srebro. I prsten, u malom nizu stoljećā,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, jednoga dana, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
»Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov«.
A nitko nije pomišljao, da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj
Crveni prsten Javorov. Nego me ispitivahu:
Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi ni slušali moj zbunjen odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam,
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati,
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?
1955.



ZABILJEŽENO NA GROBLJU
(Na Mihajlu, u Dubrovniku)

Gospar Ivo Vojnović počiva, u slavi,
Blizu kamenog zida, u tamnom grobu,
S pozlaćenim slovima svog imena. A gdje su
Knezovi? Gdje su? Zamuknula je, davno,
Eolska lira čempresā grobnih.

Njegov je susjed dječak kojem se u ratu
Krhotina bombe u glavu zarinula;
Roditelji mu staviše sliku na grob
I napisaše: NE ZABORAVI NAS, MILO.

Sunce se i danas naginje zapadu,
Dok ovo bilježim olovkom tankom,
Crnom, za sjen gospara Iva, za spomen.

Devet puta pohodismo ovdje
Na Mihajlu; slušali smo cvrkut
Vrabaca u granama čempresā njegovih.
(A gdje su čiope?) Dječak od osam godina
Dònese svježu vodu u posudu s cvijećem
Na grob svoga djeda, a žena u crnini
Odmicaše se i primicaše muževljevu grobu,
Da vidi, kako li stoje njene ruže
Na grudima groba. Pomislih, za trenutak:
Od nas troje živih na ovom groblju sad,
Tko će prvi biti mrtvac, kostur, zemlja?
Drugi će netko donositi ruže,
Leandar, peruniku, ruzmarin, brnistru, da ih ostavi
Na dragom grobu. I da zatim ode,
Živ među žive, da mrzi, da voli.
1959.