offline
- Pridružio: 07 Avg 2008
- Poruke: 2528
- Gde živiš: VII kat
|
Napisano: 15 Apr 2009 19:36
Aubade
I work all day, and get half-drunk at night.
Waking at four to soundless dark, I stare.
In time the curtain-edges will grow light.
Till then I see what's really always there:
Unresting death, a whole day nearer now,
Making all thought impossible but how
And where and when I shall myself die.
Arid interrogation: yet the dread
Of dying, and being dead,
Flashes afresh to hold and horrify.
The mind blanks at the glare. Not in remorse
- The good not done, the love not given, time
Torn off unused - nor wretchedly because
An only life can take so long to climb
Clear of its wrong beginnings, and may never;
But at the total emptiness for ever,
The sure extinction that we travel to
And shall be lost in always. Not to be here,
Not to be anywhere,
And soon; nothing more terrible, nothing more true.
This is a special way of being afraid
No trick dispels. Religion used to try,
That vast, moth-eaten musical brocade
Created to pretend we never die,
And specious stuff that says No rational being
Can fear a thing it will not feel, not seeing
That this is what we fear - no sight, no sound,
No touch or taste or smell, nothing to think with,
Nothing to love or link with,
The anasthetic from which none come round.
And so it stays just on the edge of vision,
A small, unfocused blur, a standing chill
That slows each impulse down to indecision.
Most things may never happen: this one will,
And realisation of it rages out
In furnace-fear when we are caught without
People or drink. Courage is no good:
It means not scaring others. Being brave
Lets no one off the grave.
Death is no different whined at than withstood.
Slowly light strengthens, and the room takes shape.
It stands plain as a wardrobe, what we know,
Have always known, know that we can't escape,
Yet can't accept. One side will have to go.
Meanwhile telephones crouch, getting ready to ring
In locked-up offices, and all the uncaring
Intricate rented world begins to rouse.
The sky is white as clay, with no sun.
Work has to be done.
Postmen like doctors go from house to house.
1977.
Dopuna: 06 Dec 2011 0:02
AUBADE
Čitav dan radim i opijen bivam već za mraka
Ustajem u čet'ri, u bezglasnu tamu oko bježi.
S vremenom će zavjese obasjat' svjetla zraka.
Razaznajem što uistinu, oduvijek tu leži.
Nespokojna smrt, za čitav dan se primiče mi bliže,
Nemogućom čini, misao za misli što se niže
Kako, gdje i kada podleći ću smrti.
Golo pitanje: no prepuno straha
Od umiranja, bez života, daha,
Svjeze rukom seže, bljeskom glavu vrti.
Čami prazan um, zuri zgrožen. Ne zbog grižnje —
Ne učinih dobro, vrijeme uludo proteče,
Il' ljubavlju ne obdarih bližnje,
Jer sav život treba, za uspone veće,
Što bit će il' neće, da ispravi početne krivine;
Već strah nam od vječne, potpune praznine,
Put ka istrebljenju što nikad ne mine.
Izgubljen za svagda. Ne biti ovdje,
Ne biti igdje,
Tako skoro; strašnije i stvarnije od svega.
Na poseban način ovaj strah nas hvata,
Varke nema da ublaži. Religija kusa,
Taj nagrizen pokrov glazbenog brokata
Stvoren da odglumi — ne propada duša.
Ili priča da razumni stvor ne prati
Strah pred onim što on neće osjećati.
Baš u tome nas je strah — ne vidjeti, niti čuti,
Dirat', kusat', mirisati, niti misli kamo bježe,
Nit' nas s kime ljubav veže,
Anestetik nepovratni kojim zatiru se puti.
I stoji tako na rubu obzora,
Neizoštrena mrlja uspravne hladnoće
Ta odluku svaku usporiti mora.
Štošta se ne desi, al' se ovo hoće.
Ispunjenje stiže — pršti, bjesni, pjeni
U vrućici, strahu kobno uhvaćeni
Bez ljudi il' pića. S tim ni hrabrost se ne nosi:
To znači ne plašit' druge. Hrabrost prava
Nikog' groba ne lišava.
Smrt je ista — plače li se il' prkosi.
Sporo jača svjetlo, soba jasna leži.
Kao ormar otvorena, duboko u biću
Oduvijek smo znali, od tog' se ne bježi,
Nit' se s time miri. Jedna strana napustit će priču.
Telefoni čuče, spremni da zazvone
U zaključanim uredima i sve one
Brige ustaju što svijet smušeni sad muče.
Bijeli se nebo poput ilovače, bez sunca je zora.
Raditi se mora.
Poštar ko lijecnik žuri od kuce do kuce.
(Preveo Dražen Dragović)
AUBADE
Radim vazdan, noću se na pol nalijem pićem.
Budan u četiri, zurim bešumnom tamom.
S vremenom, svjetliji rubovi zavjese biće.
Dotad, vidim to što stvarno svagda je tamo:
Smrt neumornu, cio jedan dan bližu sada,
Koja onemogući sve misli osim kada
I gdje ću i kako ću da umrem i ja.
Jalovo ispitivanje: ali strah ovaj
Od mrenja, i smrti, s nova
Narhupi da me zgrabi i grozom vija.
Duh se prazni od bljeska. Ne s grižnjom – dobro što je
Neučinjeno, uskraćena ljubav, silno traćenje
Vremena – ni jadno, jer nad pogrešne svoje
Početke može toliko dugo da se penje
Jedini život, a možda nikad se i ne vine;
Nego zbog totalne, i zauvijek, praznine,
Sigurnog gašenja u koje će da se prispije,
I gdje ćemo se izgubiti zastalno. Niti
Ovdje, nit igdje biti,
I to uskoro; ništa groznije, ni istinskije.
To je poseban način da se bude uplašen,
Opsjenom neodgonjiv. Nekad kušahu religije
Taj golemi, muzički brokat, moljcima izrovašen,
Stvoren da se pravimo da nikad se ne mrije,
Ta stvar varljiva kaže: razuman stvor šta ima
Plašit se nečeg što neće da ćuti, i ne poima
Da baš tog se plašimo – vida ni zvuka ne bude,
Dodira ni okusa ni mirisa, ničeg čim bi mislio,
Ničeg da voliš i uza šta bi bio
Vezan, anestetik iz kojega se ne bude.
I tako stoji to na rubu vida, manja,
Zamagljena mrlja, i neprestana studen
Što svaku pobudu uspori do kolebanja.
Većina stvari možda se nikad ne zbude:
Ova hoće, i svijest o njoj izleti bijesno
Kao u peći usijan strah kad se obresmo
Bez ljudi ili pića. Hrabrost nimalo ne koristi.
Ona je neplašenje drugih. Biti neustrašen –
Time od groba nisi spašen.
I kad cviliš i kad mu se opireš – kraj je isti.
Svjetlost polako jača da soba oblik dobije,
Ukazuje se jasno ko garderoba, stvar znana,
Uvijek smo je znali, od nje nam pobjeći nije,
Ali ni prihvatit. Ići moraće jedna strana.
Dok telefoni se grče, pripravni sred ureda
Zaključanih da zvone, i svijet se jedan
Budi nehatan zamršen iznajmljen.U svanuće
Nebo je, bez sunca, kao glina bijelo.
Radit se mora, zacijelo.
Poštari, kao ljekari, ići od kuće do kuće.
(Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović)
http://www.ezgeta.com/larkin.html
http://www.okf-cetinje.org/OKF-Filip-Larkin-Aubade_283_1
Dopuna: 11 Nov 2012 22:22
Next, Please
Always too eager for the future, we
Pick up bad habits of expectancy.
Something is always approaching; every day
Till then we say,
Watching from a bluff the tiny, clear
Sparkling armada of promises draw near.
How slow they are! And how much time they waste,
Refusing to make haste!
Yet still they leave us holding wretched stalks
Of disappointment, for, though nothing balks
Each big approach, leaning with brasswork prinked,
Each rope distinct,
Flagged, and the figurehead with golden tits
Arching our way, it never anchors; it's
No sooner present than it turns to past.
Right to the last
We think each one will heave to and unload
All good into our lives, all we are owed
For waiting so devoutly and so long.
But we are wrong:
Only one ship is seeking us, a black-
Sailed unfamiliar, towing at her back
A huge and birdless silence. In her wake
No waters breed or break.
http://famouspoetsandpoems.com/poets/philip_larkin/poems/14537
Volem ove vesele i optimistične. 
Dopuna: 22 Mar 2013 3:21
Love Again
Love again: wanking at ten past three
(Surely he’s taken her home by now?),
The bedroom hot as a bakery,
The drink gone dead, without showing how
To meet tomorrow, and afterwards,
And the usual pain, like dysentery.
Someone else feeling her breasts and cunt,
Someone else drowned in that lash-wide stare,
And me supposed to be ignorant,
Or find it funny, or not to care,
Even ... but why put it into words?
Isolate rather this element
That spreads through other lives like a tree
And sways them on in a sort of sense
And say why it never worked for me.
Something to do with violence
A long way back, and wrong rewards,
And arrogant eternity.
An Arundel Tomb
(...)
Now, helpless in the hollow of
An unarmorial age, a trough
Of smoke in slow suspended skeins
Above their scrap of history,
Only an attitude remains:
Time has transfigured them into
Untruth. The stone fidelity
They hardly meant has come to be
Their final blazon, and to prove
Our almost-instinct almost true:
What will survive of us is love.
http://www.poetryfoundation.org/learning/guide/237912#poem
"Bespomoćni, sada, sred šupljine
Bezgrobnog doba, u žljebu od dima
U obješenim sporim povjesmima,
I nad kosinom svoje istorije,
Stanovište nam tek jedno ne gine:
Preobrazilo njih vrijeme sve do
Neistine je. Vjernost kama ovog,
O kom su jedva mislili, njin biva
Konačni grb, našem instinktu gotovo,
Istini gotovo, da postane svjedok:
Od nas će tek ljubav da ostane živa."
Nisam sigurna da mi se baš sviđaju ovi prevodi, no eto:
http://www.sveske.ba/bs/content/filip-larkin-izabrane-pjesme
|
