offline
- Black Orchid
- Na pola puta...
- Pridružio: 22 Nov 2003
- Poruke: 1978
- Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti
|
Ne pjevam ni pjesmu sebi ni svoju hvalu
ni tuzhbu ni plach na rugobu.
Bez ponosa i sramljenja na kakvom vedrom zhalu
promatram taj nagi lik, za duh tu vedru sobu.
Dijete, ne bijah jak, ali sam pregorio suze.
Jedva bijah zdrav, no odrekoh se tuge.
Ako mi svemirska mijena najbolje radosti uze,
plach i bahtanje ja ostavih za druge.
Znamenit je zhivot ovoga vazhnoga crva,
no on se odrekao toliko slabocca.
Ochaj i ludilo sebe to je mana prva,
a bolja vrlina sochnost i dodir mesa voca.
O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, duzhinu i shirinu,
u tebi nadjoh duh i dushu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vjechito, virovitu dubinu.
To shto spaja te tri crte znachi: Vrijeme,
chetvrtu od protega u kojima se zhivot krecce,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje vecce.
O moje tijelo! I ti si chestica eterskoga mesa,
a tvoja gradja predstavlja chudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav zhivot, pun i prosti.
To mnoshtvo rada u ruci; te milje hoda u nozi;
te nade u ochima; taj vulkan zhelje u boku;
te psece gozbe u nosu; taj stas kom zavide bozi,
i ta epopeja svih zhedji i kretnja u kroku.
Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu,
gdje u polusnu tiho shapucu prelesni pantuni,
i kiparevi prsti mijese po mekom vosku;
taj glavni grad radoznalosti, velegrad i katuni.
Pa ovi zhivci po kojima svemir svira;
pa ova pluca kojima bahato boshtvo dishe;
sve shto bje i jeste i biva na grud se privi, nju dira,
ja jesam prah i zhivot, i cijelost, i nishta vishe.
Evo takav sam, bog zora i mlijeka, i vrlo greshan,
chovjek koji od sanja kujem zbiljske izvorne slasti;
svih pogleda i opipa i osjeccaja jeshan,
sa zhivom trajnom chezhnjom: u svijet strasti rasti
i biti ravan svemu, da bih, kad dodje hora,
preshao u ono Sve koje se u me slilo i zbilo,
i da bih tada, od lesha bez kretnje i bez zbora,
od mene nishta, a ipak neshto dichno bilo.
Ne velicham tu ljepotu ni sve strasti vrele
ni sve vode zhive shto krkljaju u vrelu,
nego, sijedi starac, slavim trpnje zrele
shto su nashle jesen u mom duhu zrelu.
Kad je tvoje djelo bilo svladati sve patnje,
sve zlochine protiv tebe kroz godine duge,
ustrajati, zhrtva svijeta, raspet sam, bez pratnje,
i opet se uzvinuti na obzore druge.
Boshtva prirode od gline stvorila su chelik.
Istovetno tijelo, svjesno, blistaj bozhanskoga ruha.
Prolazan i treptav, no svojom stopom velik,
um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha.
Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu,
makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva.
O moje tijelo! Ti silno jos na grobnom pragu,
pa shto si nego savjest i mocna dusha zhiva?
Pa shto si nego izraz napokon budne svijesti
iznikle iz svih mrachnih zakutaka svijeta,
iz svih mrtvih stanja stvari — jedinstvo svih cesti
shto ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta?
O moje tijelo! Koliko smaknutih radosti,
koliko zhrtvovanih sposobnosti i sila;
nerodjeno da se kaje i da posti,
pa ipak, tako trajno i mocno, neshto zdrava i cila;
gordo protiv titana, razapeto i sveto,
izopceno, zbiljsko; u smrti mlado slavlje,
o ti, u tuzi, u bolu, u borbi, u studeni ljeto,
slavim tvoje vjechno i raspojasano zdravlje.
Koliko vrijedi darezhljiva kapljica crvene krvi
koju muzh raskoshno proliva i nikada ne shtedi,
koliko treptaj mozga i svaki zhmarak shto vrvi —
koliko? — nego koliko i zhivot i vjechnost vrijedi.
O moje tijelo! sprdnjo sluchaja, hire vasione,
ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe;
a shto od tebe ostaje nakon lomache bone,
nosi jos svjedochanstva te gorostasne borbe.
Bez sebichnosti osim da budes potok vina,
grozd opojnosti ubran na berbi dusha stvari,
pehar na stijeni gdje je Smrt sudbina
i krvozhedni bozi zakonski jematvari.
Tin Ujevic
( http://www.mycity.rs/phpbb/viewtopic.php?t=18815 )
|
