Ivancica Djeric

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

OTVORENOST
(zbirka Otvorenost, Matica srpska 1991.)

Izgubljeno u sopstvenom zaboravljanju neka me napusti kajanje.

Cinila sam zlo i zlo je cinilo mene
U pravilnim krugovima i u liniji sinusoide.
Sad znam
Sta je ekonomija, politika, istorija i prljav ves
I sta je pranje nogu i pranje kose i pranje mozga
I sta je orgazam na krevetu, stolu, podu i ispod tusa
I koliko je sebeotvaranja potrebno za orgazam
I koliko je orgazama potrebno da se preboli strah od umiranja
I kako je strah od umiranja u srzi svake molitve Gospodu
I kako je Gospod prokurvan po kvartovima
(na boga bogatih i boga siromasnih)
I kako harizma oslobodilaca prerasta u pokvarenost
I kako ta pokvarenost odredjuje norme ponasanja
I kako me norme ponasanja izbezumljuju
I kako me izbezumljenost tjera da se medjusobno cinimo zlo i ja
U pravilnim krugovima i u liniji sinusoide

Molila sam da ne odrastem,
Molila sam da ne budem gruba,
Ali u histeriji tukla sam svoju sestru
I tu i tamo ubila sam poneku muhu
I tu i tamo poneka me muha zasrala
I tu i tamo davala sam se iz ocajanja
Davala sam se iz straha
Davala sam se letimicno,
I tu i tamo ranjavala me je neodredjenost
I tu i tamo nisam znala ni sta je tu ni sta je tamo
Ni gdje sam bila ni da li jesam
I tu i tamo bila sam i snob i pas i ptica

Nisam imuna na perverziju,
Nisam imuna na sizofreniju.
Ukljestena sam izmedju svoje narcisoidnosti i svojeg dobrog srca,
U jednoj ruci drzim secer, a drugom udaram,
I cinim zlo i zlo cini mene
U pravilnim krugovima i u liniji sinusoide.
Uljicem u svoj stomak zestoko,
Majka mi je umrla a s ocem vodim ratove,
I stidim se kad mrzim a boli me kad volim.

Kao poplava nadiru nepovjerenje, nerazumijevanje, nesavrsenost,
I sta da se cini u poplavi i sta da se cini medju vaskama,
I sta je moja mladost u vrijeme kad neiskoristene mladosti
Tavore na sve strane.

Mucam, sepam, zaostajem.
Usput se cinimo zlo i ja,
U pravilnim krugovima i u liniji sinusoide.
I tako malo-pomalo sva sam u pitanjima i razbijam se,
I tako malo-pomalo ulazeci kroz moju otvorenost
jebu me svi ali iz ljubavi niko.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

genijalno... i... kao da ste se svi urotili da me podsetite na ono shto zhelim da zaboravim... ne dogadjaje, naravno, ali neke emocije... ali ne dam nazad, necu... inache, pesma... 'ebeno true... samo, kad tako neshto nekom kazhesh, ispadnesh histerichna... shizofrenichna i sl... ali neka, ona lepo unapred rekla "nisam imuna..." i molim lepo...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

I tebi se dopada?

Ja sam se na neki nacin odusevila kada sam ovo procitala. Malo drugaciji nacin izbacivanja emocija, malo probirljivije rijeci koje (eto mene) pogodise. Osjeti se i agresija i bol, i naravno istina.

Black Orchid ::samo, kad tako neshto nekom kazhesh, ispadnesh histerichna... shizofrenichna

I ako smijem da dodam "cudna".

That's me. :cool:

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

znate tollikoo mi je extra... toliko puta sam i sama pisala i osecala i zelela isto...
toliko.. ne znam..mozda je sizofrenicna i isfrustrirana na neki nacin...ali c"est la vie... i ja sam takva(nekad:D)
i bez obzira...mozda deluje negativno...ali ja sam stekla dozivljaj potpuno pozitive enerigije, koja izbija iz svake recenice, koja vristi, ujeda, ali koja je stvarna, toliko stvarna, kao kad se poseces, kao kad..ne znam puno textova mi u poslednje vreme deluje previshe "ugladjeno"..a ovo..ima onu...rekla bih zivotnu energiju koja pokrece, koja tera na suze, ali i na to da treba da idemo napred, i da "bemo i mi njih....salim se...samo sam mallo..pod utiskom(unapred se izvinjavam moderatorima )

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"...I've always been mad, I know I've been mad, like the most of us... very hard to explain why you're mad, even if you're not mad..." (Pink Floyd)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ivancica Djeric (iz casopisa)

PISMO TATI

Evo me opet kako pocinjem pisati pjesme,
Na uglu Yonge-a i Carlton street-a,
U Torontu, Kanada,
U jednoj pekari koja ima mramorne stolove,
Kao nadgrobne ploce,
Dok vani lije kisa,
U jednoj pekari koja ima nadgrobne ploce,
Cak i kad vani ne lije kisa,
Evo me opet kako pocinjem pisati pjesme,
A vani lije,

Na nadgrobne ploce.


O tome se ne prica na ovaj nacin,
Ako se uopste prica,
Ali meni treba saveznik.


Kada sam pametna, otvaram svoj dan kao cvijet,
Cesto ne otvaram,
Evo me opet kako zagrijavam svoju krv,
Kao caj na studentskom resou, u Zagrebu, onih godina,
Evo me opet kako buljim preko prozorskog cvijeca I srcobolim,
Evo me opet kako cesem lice prljavim prstima,
Bas kao dijete koje hoce biti voljeno kroz opomenu,
Evo me opet,
Vidim

Nista ne pomaze.


Tata nikad ne bi popio ovu kafu,
Jos mlachu od one u koju je baba umakala svoj kruh
Za onu veceru bez zuba,
I sada vidim:
Sta ima novo, tata,

O nista, baba je umrla.


Spustila sam telefon u izbjeglistvu u Svedskoj
Najezena kao leptir u ljepilu,
Nisam je vidjela par godina,
Zube u casi
Zube u casi,
Ni stare perine koje smrde na vodu
U njenoj udovickoj sobi starice koja stvarno nije
Poznavala svoje srpske unuke,

A da je nije bilo mene ne bi bilo,
I da Adama ne bi, ne bi nikoga bilo,
Stvarno zao, moja babuska,
Zakovana plucima za telefon
Ja sam za tobom plakala
U izbjeglistvu,
U Svedskoj.


Evo me opet kako prolazim kroz onaj isti hodnik
Rashodovane svedske kasarne za azilante,
Pet tuseva na pedeset ljudi
Molim, ne moze se zakljucavati
Gola, Gola

Evo me opet, sa srcem dobosem, rasjecenim,
Bila je noc, I zasto su mi razgrnuli zavjesu?
Evo me opet kako lupam celom
U sive limene, oljustene, vojnicke ormare pored zeljeznih kreveta,
Sta ima novo, kceri,
Nista, a zar se ne borimo, tato

O, da!


Prve noci: mokrila u lavabo
U Malmeu, na trecem spratu, u tisini.
U slucaju pozara ili bombe
Molimo: sporedni izlaz.

A zar se ne borimo, tato?


I evo me opet kako pijem tvoj jeftinjak “Pino Silvestre”
I kako zalim I tvoje zube dezertere, tvoje ispale,
Znam da je mama umrla
I znam da se moralo jesti
Cak i u tako siromasnoj zemlji
Koja je jednom-godisnje klanje svinja slavila kao obilje
A mi ni to,

Oprosti, evo me opet,
Evo me opet evo me.
Nema niceg u Kanadi, Toronto,
Nema jednog jednostavnog onog neceg vaznog neponovljivog.
Pricam ti kao da si ziv.

Nema niceg u Kanadi, tata.


Evo me opet kako zurim u tvoje
Otvorene zaspale plave oci,
U onoj sobi mracnoj kao unutrasnjost cipele
U onoj sobi u kojoj sam,
Preko tanjira sa mesnim nareskom
Vidjela tvoju mater kada je moja umrla
Vidjela tvoju mater drugi?treci?
Put u zivotu

Put u zivotu
Sta je?


Evo me opet kako ne mogu da joj oprostim
Sto mi je kupila samo jednu cokoladu
One noci u Beogradu, slucajne,
I evo me opet kako mi sve to nije vazno
Kao ni njoj.

A za mamu je kasno.

Pisem ti kao da si ziv
O pisem ti kao da si ziv

O kao ziv.

I evo me opet
Preko Atlantskog mora koje ne znaci nista
Kao voda geografija bijeg ili stepen uspjeha bijega
U odvijanju
Tebe su vec ubili, dok sam letjela,
I evo me opet
Vidim da Atlantsko more nista ne znaci
I vidim da nista nista ne znaci

Sem ti.

Kraj autobusa
Ti si mene zagrlio, moj tata,
Ne mozes biti veci Hrvat od Hrvata
Ni Srbin.

Nismo se vise nikad vidjeli.
Pisem ti kao da si ziv.

Nema niceg u Kanadi, tata,

I cijeli svijet je nasa zakljucana kuca
I prazan.

Evo me opet kako zaplacem
Nad preslatkom kafom, kao tatinom,
Ili kupujuci mlijeko, kao tebi,
Ili kraj trgovine muskih cipela, nikad kupljenih,
Ili u bilo kom trenu koji mogu povezati,
A koji ne mogu?
Koji ne mogu?

Za tebe.


Zbirka Otvorenost, 1991, Matica Srpska

BITI LJUBAV, BITI SKORPIJA KRVNIKU

Biti ljubav. Biti skorpija krvniku.
Samo da disem zivot. Samo da disem. Da disem.
Dogorjece svijeca u plucima i mene ce plasiti mrak.
Biti sloboda. Biti voda u kretanju. U kretanju voda. U kretanju.

Jutro koje se radja modri se kao tinta
i kao na vratu masnice kada ljubavnici zaspu.
Sva su gospoda daleko i sva je odluka moja.
Biti ljubav. Biti skorpija krvniku.
Kao sloboda, gospodo,
i kao voda u kretanju.


IMPLORARE

Ja implorare, ja pokorno molim,
nesto mora da se pokrene, bar kao rep ribe,
kao prsti u carapama kad nokti rastu u osvajanje prostora,

nesto mora kao katapult,
makar oci u rupama kaisa,
zgnjeci ih i obrisi.

Ovo nepomicanje,
crno kao prist u Dunjinom uhu,
propast porodice i ruzan nedostaak seksa,
koja raskos, koja razorna snaga!
ja vise nista ne razumijem.

Tu je osjecaj za saplitanje o stvari,
i osjecaj za prasinu, veoma tuzan,
ljudi i njihove ceone kosti i pljuvacke!
nezavisno od boga u tim sekvencama moj pupak je karcinom
i usi duboki bubanj koji, sav u komadima, odjekuje, implorare!

a svrha?

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

VAZA I BILJE

Nema tu uobrazilje,
rvu se vaza I bilje
rvu se, vaza I bilje,
Na smrt.

Ne gledam u te grubosti,
nema tu mnogo mudrosti,
Ne gledam u te grubosti
U smrt.

U srce staklene panike
U one zelen stabljike,
U ono sto se nadjacava
Prije no dodje

Smrt.

Nema tu uobrazilje
Niti se od tog zazire,
Rvu se jakim zubima
Rvu
Na zivot I smrt.

Ne gledam u to mucenje,
Ne prihvatam takvo ucenje,
Ne gledam u te grubosti,
Niti u zivot I smrt.

Niti u svoju stabljiku,
Niti u onu naviku
Da se kroz cijeli zivot
Borim
Za zivot
Ne smrt.

Nema tu uobrazilje,
Niti se od tog zazire
Cak ni kad se nazire
Trajnost te vaze
I smrt.

Ivancica Djeric
31 avgust 2006

Dopuna: 06 Okt 2006 22:50

Izasao je Ivancicin novi roman - izdao ga rende - "bosanci trce pocasni krug". citava edicija nazvana je po toj knjizi... mislim da bi vam se mogao dopasti.. ja sam ga bas danas procitala i super je.

Dopuna: 17 Nov 2006 16:27

ivancicadjeric.com

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

SVJEŽ POGLED NA MOJU USTAJALOST

U meni je zeleno drvo
koje neće da umre,
Ono moli
da mu iz opreza ne pokidam grane,
ono moli da ne omane
da bacim svjež pogled na moju ustajalost.
I nužan je
svjež pogled na moju ustajalost,
Na male sobe nekada velikog srca
I na sve što se unutra koprca
I neće od sebe da odustane,
Neće.
Okrećem, od svog drveta, glavu,
Ima mnogo načina da mu ne gledam lišće,
Ima mnogo načina na koji se stišćem
U maleno.
Ali u meni je
Zeleno drvo koje u sumraku cvili,
I korijenje kao projektili
Oni me hoće cijelu raznijeti
I sa tim raznijeti
Moju ustajalost.
Ne znam kako se dotle dolazi
Kako nas prevaspitaju porazi,
Kako male stvari postaju nevrijedne stvari,
Ni kako se stari,
U neku figuru koja priča o probavi,
A ne o rastu koji mora da obavi
Ili nikad ne obavi.
Ne znam kako se od toga liječi,
Kako se tako drugačiji postane,
I ne znam šta preostane,
Osim tog drveta
koje
o ne,
neće da ugine,
Ni da omane.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

DJEVOJKE CE POSTATI PTICE

***

Zivjeh sa neke druge tri cure
Sminka se juri, momci se jure,
I svako vece, dok se dan rastace,
Cujem bar jednu od njih da place,
Kako u sobi, iza ormara,
Broji svoj mozak I nesto para,
Broji te novce, broji te ovce,
Ili se mozda prihvati boce,
Jer ono sto dusa cure hoce,
Nisu te skandinavske hladnoce.

I jednom tako, kad dodjoh kuci,
Docekali me pogledi vruci,
Jedna od cura, od tih krasotica,
Odlucila da je postala ptica,
I da tu tvrdnju dokaze, zlato,
Odlucila da nas uzme u jato,
Pa veli—znoj joj sapira lice—
Kako je lijepo sto smo mi ptice,
Sto nismo, dok lete projektili,
Dolje,u rovu, kao reptili,
Vec iznad svijeta, kao carice,
Letimo svojim krilima ptice,
I do granice, i preko granice,
U svome jatu, lete jaranice,
Ne pitaju
Bosnu, Tudjmana, Srbe,
Da l’ da se cesu kad rane svrbe,
Kad rane svrbe — znas u sitnice—
Djevojke ce da postanu ptice.

Vidim da curi fali kuca,
Da je stvar sasvim nemoguca,
Da niko u ovom danu I trenu
Smije da otme zabludu njenu,
Da njene oci, neiskazane,
S nebesa broje vojne kazane,
Da li su masni, da li su posni,
Da li je iko ziv u Bosni,
Da li se iko, s linije fronta,
Sjeca nekog boljeg zivota,
Ima li iko u sebi ciste
Da ne ubija za aoriste,
Za stvari sto samo zvuce velike
A drugima pune novcanike.

Kaze mi, kada rane svrbe,
Kad sjeta zahvati golotrbe,
Kad se topovi oglase glavni,
Kad placu I hodze I pravoslavni,
Kad freske zivota postanu skice,
Djevojke ce da postanu ptice.

Rekoh joj, jare—moje najbolje,
Stvari su gadne, narod se kolje,
Tako je doba, godine kvarne,
Stvari su zlocin, ali su stvarne,
Sta da ti velim, moja ljepotica,
Kuda ce cura kad postane ptica,
U koji let I kojim svodom,
Sa kojim ce da se zarodi rodom,
U kom ce sljiviku stati, pa znati,
Ovo je moje, i moj ga plati,
I kuda ce, kad im se krila slijepe,
Da slete djevojke, da se okrijepe?

Kaze mi, kada rane svrbe,
Kad neduznima izrastu grbe,
Kada se skupe drzavnici
I generali I pravnici,
Kada se pobroje smrtovnice,
Djevojke ce da postanu ptice.

A kud ce da slete, i kog ce sresti,
I sta ce na svome putu jesti,
Kao da mare za te sitnice
Djevojke koje su postale ptice.

2003.

preuzeto sa ivancicadjeric.com