Jadi mladog ...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"Noćas nesanica i ja surfamo kroz paralene svjetove..."

i (izmedju ostalih) naidjemo na tihomirxxx-a, a.k.a. WALL-a, a.k.a...

koji se ovako predstavi:

Citat:Film koji me uvijek obori s nogu
Betrayals in war are childlike compared with our betrayals during peace. New lovers are nervous and tender, but smash everything - for the heart is an organ of fire.. The English Patient

Moje žene... i dva muškarca
Billie Holiday. Nina Simone. Roberta Flack. Sade Adu. Tori Amos. Suzanne Vega. Nico. Lena Lovich. Jan Arden. Norah Jones. Jewel. Dido... L.Cohen & N.Cave


...a onda, 27.02.2006, ponedjeljka, reche...


Citat:Et vous, sacrées années jeunes et folles ?


Dej gidi, ludi-mladi godini?
Letnavte kako sivi galabi.
Padnavte vo momini dvorovi,
skoknavte vo momini pazuvi,
zaspavte vo momini skutovi.
Barem se momi, mamo, naljubih.


Često sanjam živote i slike nekih davnih, prijašnjih života. Tad sam nekako sjetan, bolećiv… Obrana i gard, navučene maske, grubost prema drugima i sebi najviše - sve pada u vodu. Ne volim taj osjećaj nezaštićenosti, nagosti, osim kad me baci u neke filmove i glazbu djetinjstva. U retrospektivi, uviđam da sam odrastao na bosanskom i makedonskom bluesu.

Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.

Noćas nesanica i ja surfamo kroz paralene svjetove, gdje je sve moguće, gdje su ogledala još cijela, nerazbijena, a odrazi viđeni kroz neke ružičaste naočale moguće, sanjane budućnosti. Kad ćemo biti sretni, ili barem veliki, lijepi, uspješni, hrabri… Onda naletim na malu zajednicu mostarskih Makedonaca - mašu mi izdaleka, prepoznajem ih po srdačnosti, širokom osmijehu i raširenim rukama. Oni, barem u cybersvemiru, nemaju boli, loših iskustava, kredite i neplaćene račune, sivilo svakodnevice. Upisujem naredbe u holodek: retrieval, recall. Sličice iz memorije, sad bez imena, duhovi Marsa, hologramske su projekcije sa davno spremljenim mirisima i slikama potonulog svijeta, Atlantide koja se razmrvila pred našim očima, urušila sama u sebe. Dok smo odrastali i jurili za zlatnim runom, lažima svijeta odraslih, žureći da uskočimo u vrtuljak, izvana šaren i privlačan, matrica nas je progutala zajedno s perjem i kostima, da nas nikad ne ispljune.

A onda, slučajno, naletim na zvukove. Pojave se slike. Hologrami ispuštaju mirise djetinjstva, kao spremljeni potpourri i esencija, u nepromočivoj vrećici, staklenoj boci s porukom, koju more slučano naplavi baš pred moje noge.

Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.

Čudan je osjećaj hodati po grobovima i zatrpanim gradovima neke davnoprošle, a ipak poznate civilizacije. Ne primjećuješ, ne nedostaje ti, osim ponekad, kad slučajno staneš na skrivenu polugu, kao u piramidama ili grobnicama Doline kraljeva. Bez prethodnog upozorenja, najave, propadneš i budeš odbačen u vrijeme izvan vremena. Lica ne prepoznaješ, a poznata su. Jela su jednostavna, narodska, a sviđaju ti se. Život je usporen, naizgled statičan, ali klizneš u njega kao u vlastitu, udobnu rukavicu. TV program je jedan, a nekako zanimljiv i zabavan. Nema ladica, kategorija, naših i njihovih, skrivenih motiva i čitanja između redaka.

Nevoljko prelazim na nove-stare slike, idem u novi hodnik ove umjetničke galerije sa artefaktima i iskopinama jednog izgubljenog svijeta. Ostaje mi se još, samo još jedna pjesma, još jedna slika, odsjaj na jezeru, miris prašine u ljetni pljusak (a mi na otvorenom, prašnjavom drumu). Koliko god bez slobodne volje i svijesti prepušten struji, matici ovog noćnog kaleidoskopa, ipak zadržavam mrvice i osjet protoka vremena. Znam da je jutro već blizu, a slika i zvukova koje noćas treba posjetiti toliko je mnogo, previše…

Kraj se već nazire, jutro je već ispralo mjesec, izblijedilo ga u neprestanoj igri skrivača na nebu. Treba požuriti. Još da dotaknem par slika, koje davno nisam otimao iz mraka noći. Noći, koja svijetli jače od najsunčanijeg dana.

Što bi rekao pjesnik, nestalo je svjetla s bjelinom...


Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.

...

Preuzeto sa:
http://wall.blog.hr/arhiva-2006-02.html#1620739313

Btw, priche su otkachene, realnost veshto zapakovana u fantastiku sa linkovima ka realnosti... Ali, to je vec neka druga pricha...
...

Hvala...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

uspomene, uspomene, to je sve što sada imam ja od tebe:)) samo da kažem da nisam Makedonac, ali jesam I Makedonac. Balkanac sam, nostalgičar za boljim danima, duša slovenska. hvala što si me iskopala.
wall.blog.hr

Dopuna: 17 Mar 2006 11:11

WRITINGS ON THE WALL

Noć me uvijek uvuče u čudne filmove. Na obali sam, sjedim i promatram borbu Titana: tmasti oblaci pritisli zemlju, tlo isparava od njihove težine. Pored mene si, ali ne primjećuješ da se utapam. Kopam po ladicama sjećanja. Brojim sazviježđa unatrag. Puštam si tijelo niz ledene brzake, promatrajući se tuđim očima. Brzo tonem, iako nemam kamenja u džepovima.

The writing's on the subway wall
I'm sorry that I never called I,
I never phoned or wrote to you
It's silly 'cause I wanted to

Putujem kroz šume, vrludam svim ponornicama starog kraja. Smijem se na svim pravim mjestima, pridružujem se gomilama koje skandiraju, obožavaju, linčuju, marširaju. Prisiljavam tijelo da diše, govori, ponaša se neuočljivo. Mimikrija je postala način života. Preživljavanje u elementarnom obliku. Govorim preglasno, isijavam sigurnost, pokupljenu iz obrazovnih emisija i knjiga o samopomoći. «Kako vjerovati u sebe», strana treća: u Rimu kao Rimljanin, u čoporu kao čovjek-čovjeku-vuk; održavati tijelo u savršenom stanju; doživjeti stotu i plesati na grobu svog neprijatelja...

Oh yes, the subway wall
Sadly seems to say it all
It's my mistake, I know that now
A bit too late to cry...

Proljeće kasni, a zima još nije na odlasku. Netko pred vratima samo što nije zazvonio. Od iščekivanja ludim. Topot nogu niz moju ulicu podsjeti me da otvorim vrata širom, dozvolim svim pobjeglim prilikama da se pokajnički vrate. Dani se nižu kao šarene perle na koncu, otkinute latice tratinčica na cvjetnoj livadi. Pa, ipak, proljeće kasni.

You're somewhere else
With someone else
And here am I
All by myself
An empty wall
An empty me
I write the things that should've been
I tell the world how much I care
And miss the one that isn't there
Oh the writing on the wall

Sunce još nije otjeralo zimu. Kao stoljetna studen u vrtu dobrog i zlog diva. Onog, koji je istjerao dječju nevinost i smijeh, pa za kaznu dobio led i pustoš. Kako li se zvala ta bajka? Starim, ne sjećam se. Pada mi jedino na um Regoč i Kosjenka, ali to je jedna druga, skoro ljubavna priča.

Društvo se razišlo, skidam lice da se odmori. Taj vještičji sat, kad je jutro daleko, a noć debelo poodmakla, najbolji je za nas sa stotinu lica. Bez lica.

Ona sad spava. Zaboravio sam na kojoj strani. Desnoj, mislim. Potrbuške, s rukama mirno položenim uz tijelo. Kosa joj rasuta na jastuku. Ona je kao planinsko vrelo, što nikad ne presuši. Hladna na dodir, postojano slijedi svoju kozju stazu bez jadikovanja. Shvaća i razumije, da je držati vlastito srce na dlanu opasno i nemarno. Tek ponekad spušta brane i ograde, na kratko dozvoli rijetkim sretnicima da je ulove nespremnu. Ranjivu. Izloženu prodornim, ispitivačkim, radoznalim pogledima. Suvišnim pitanjima. Onda je otkucaji sata vrate u realnost. Podiže još jedan firewall, zaštitu od razotkrivanja. Isključi ljude i njihove osobnosti, uzima knjigu i zamišljeno gleda u sebe. Zuri u nutrinu, dok povlači stotinu poteza četkom prije bijega u još jedan san.

Nakon ispunjenog dana, trenutak gašenja svjetla iščekujem sa zahvalnošću. S nadom, da ću tek propasti u san bez snova, slike bez poruka i boja.

Gumica, koja se nikad ne istroši, briše programske jezike i kodove koji vode do nje. Vraća me kao praznu ploču, neispisan zid, s uredno odloženim grafitima pored uzglavlja.

The writing's on the subway wall
And give or take a year or so
Someone will come and rub it out
Delete the words that hurt my heart
Oh yes, there will remain
A little hurt, a little stain
The memory can still be read
Upon the wall inside my head
Oh the writing on the wall (right on)
Oh the writing on the wall (write on)


Laku noć, draga.

(za Lili Marlene Premilovich, aka Lene Lovich, 30.03.1950., moju prvu ljubav)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"El candil se esta apagando
la alcuza no tiene aceite...
No te digo que te vayas
ni te digo que te quedes."

(andaluzijska ciganska kvartina)