Kahlil Gibran

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena,
niti se preobrazava s godisnjim dobima;
zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire;
zensko srce je nalik na stepu
koju covjek uzima kao prostor
za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu,
stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama,
ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna,
proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen,
sve do kraja vremena.
Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo?
Reci sto da radimo?
Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti?
Mozemo li svoju ljubav
smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede,
a jutro odvede?
Mozemo li ove osjecaje smatrati snom
koji nam je blago snivanje donijelo,
a java skrila?
Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu
koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu?
Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi!
Otvori usne da ti glas cujem.
Progovori i kazi mi nesto.
Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju?
Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru?
Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata?
Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju,
priguseni jecajima?
Hoces li vidjeti moju himeru
kako te pohodi s nocnim himerama,
a iscezava s jutarnjim izmaglicama?
Reci mi, ljubavi.
Kazi sto cu za te predstavljati
posto si ti meni bio svjetlost za oci,
pjesma za usi i krila mojoj dusi.
Kakav ces biti?


iz knjige "Slomljena krila"

Dopuna: 10 Sep 2006 22:54

Sada rece Almitra:
Govori nam o ljubavi.
A on podize glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada medju njima.
I snaznim glasom rece:
Kad te ljubav zove sledi je,
Premda su joj putevi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mac skriven u njezinim perima moze raniti.
A kad vam govori, verujte joj,
Premda njezin glas moze razdrmati vase snove kao sto severac pustosi perivoj.
Jer, kao sto vas ljubav kruni, tako ce vas i razapeti.
Jer, koliko vam pomaze da rastete, toliko vas i podkresava.
Kao sto se uspinje na vasu visinu i draga vam najneznije grane
sto drscu na suncu.
Tako ce vam sici u korenje i protresti dok prianjaju uza zemlju.
Poput snopova zita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas lupine vase oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mesa dok gipki ne budete,
A onda vas mece na svoj sveti oganj,
da postanete sveti kruh za Bozji sveti pir.
Sve ce vam ovo ljubav uciniti kako bi ste doznali tajne svojega
srca i da bi ste po tom znanju postali komadic srca samoga zivota.
Ali, ako u svojem strahu budete trazili samo ljubavni mir i ljubavni uzitak.
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
U svet bez godisnjih doba, gde cete se smijati, ali ne punim smijehom,
i gde cete plakati, ali ne svim svojim suzama.
Ljubav ne daje nista osim sebe i ne uzima nista osim sebe.
Ljubav nema nista niti se ona moze imati:
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.


"Prorok"

Dopuna: 13 Sep 2006 1:02

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i poletje put neba.

Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.

Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna seva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise letjela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.


O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti kako bih sa tobom otkrio ljudima velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.

Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!

Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?

Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?

O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom letjeti.

Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes - moje srce je ono sto te u meni drzi. I time se moram zadovoljiti!

Dopuna: 19 Okt 2006 22:21

U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.
To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toci na hartiju,
ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca
i nece da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispjevam kada je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu
te se plasim da se slusanjem ne povrijedi?
Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ruzinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,
niti Davida koji ce odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sjeciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od djevojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pjesmu ispjevati?

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

divno ... divno...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Za buduce i sadasnje roditelje

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

ZOV LJUBAVNIKA

Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevas cvjetove koji promatraju te
kao sto djeca promatraju majcine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju cast, a ti
na njemu zrtvujes moje srce i dusu?
Ili si medju knjigama,
sakupljas ljudsko znanje,
a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duse, gdje li si?
Da li u hramu molis?
Ili zazivas Prirodu u polju, utocistu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromasnih,
tjesis slomljena srca slatkocom svoje duse i
ispunjas njihove ruke svojim darovima?

Ti Bozji si duh svuda oko nas,
ti jaca si od vremena.
Sjecas li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duse okruzila nas je, i Andjeli ljubavi
lebdjese oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?
Spominjes li se kada sjeli smo u sjeni krosanja,
skrivajuci se od covjecanstva, kao sto zene
stite nebesku tajnu svog srca?
Pamtis li staze i sume kojima smo krocili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjecas li se trenutaka kada pozeljeh ti zbogom
i moje usne poljubise tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje bozansku tajnu koju jezik izreci ne moze!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu,
poput onog kojim je Svemoguci u zemlju
udahnuo zivot covjecji.

Taj uzdah vodio me u svijet duha,
navjescujuci ljepotu moje duse, i tamo
ce trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
" Zemaljska tijela cesto
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
i moraju zivjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali dusa ostaje zasticena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dodje
i odvede sjedinjene duse k Bogu.

Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuđa
svom sljedbeniku vrc slatkog zivota.
I premda te moje ruke nece grliti,
tvoja ljubav ce ostati moj utjesni mladozenja,
tvoje sjecanje, moj Vjecni svadbeni pir.''
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tisini noci?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Milujes li moje lice u mislima?
Ta slika meni vise ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu proslost.
Jecaji isusili su moje oci
koje odrazavahu tvoju ljepotu
i usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima.
Gdje si voljena moja?
Cujes li moj plac tamo preko oceana?
Razumijes li moju potrebu?
Uvidjas li velicinu moje strpljivosti?
Postoji li koja dusa voljna da prenese
ti dasak ove umiruce mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost
medju andjelima koji ce ti prenijeti moju prituzbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
Zivotna tmina privila me na svoje grudi,
zalost me osvojila.
Posalji svoj smijesak u nebo,
neka me dosegne i ozivi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me odrzi na zivotu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav!
I kako malen ja sam!

Dopuna: 25 Okt 2006 21:27

LJUŠTURE I SUŠTINE

Kad god sam popio gorku cašu, imala je talog meda.
Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam
u zelenu ravnicu.
Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici,
našao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošcu nadajuci se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao.
Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleci da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi.
I ja i vi, ljudi, ocarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kazemo da pada; ako polako ide, kazemo da je slabic koji propada; ako zamuca, kazemo da je nijem; ako uzdahne, kazemo da je u samrtnom ropcu i da umire.
I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih '' vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
Šta mozemo uciniti kada smo, zbog vlastite uobrazenosti, nemarni prema istini u nama?
Kazem vam, a mozda su moje rijeci veo koji prekriva lice istine u meni, kazem i vama i sebi: Ono što vidimo ocima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što cujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi covjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prijestupnik. Ako vidimo covjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presucujemo ko je ubica, a ko zrtva. Ako cujemo covjeka kako pjeva, a drugoga kako place, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u covjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove rijeci ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovazavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjecanja. Takodje je mnogo onih koje nipodaštavaš zbog ruzna izgleda i nedolicna zivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima bozanskog daha.
Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i stracaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tuzan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje culima opazaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, vec bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.
U toku dana mozeš sresti dva covjeka.Jedan ti se obraca glasom što lici na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojazljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim recenicama. Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u cinu zrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što i bojazljivost.
Katkada pogledaš kroz prozor i medju prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ruzna druga. Ali, kada bi zatvorio oci i za trenutak oslušnuo, cuo bi šaputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol zeli; u duši svake od njih je sjenka Duha.
Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te uđeš u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.
Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i tijesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine. Mještani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći: Razlika između onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je proljećna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj bašti.Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost.
Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.
Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade sveštenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.
Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, zvonjava riječi u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje te, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.
Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego što oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo. Ne reci: On je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane.

"Mirisni plodovi duse''

Dopuna: 01 Nov 2006 22:39

Kada tvoj prijatelj kaze sto misli,
neces se bojati onoga "ne" u svom duhu,
niti ces suzdrzati "da".

A kada suti tvoje srce i dalje
slusa njegovo srce;

Jer u prijateljstvu bez rijeci radjaju se
i dijele sve misli, sve zudnje i sva ocekivanja,
uz nepriznatu radost.

A kada se rastajete od prijatelja, ne tugujte;
Jer ono sto u njemu najvise volite
mozda ce biti jasnije kad bude daleko,
kao sto penjac jasnije vidi
planinu iz doline.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

On Good and Evil

Of the good in you I can speak, but not of the evil.
For what is evil but good tortured by its own hunger and thirst?
Verily when good is hungry it seeks food even in dark caves, and when it thirsts it drinks even of dead waters.

You are good when you are one with yourself.
Yet when you are not one with yourself you are not evil.
For a divided house is not a den of thieves; it is only a divided house.
And a ship without rudder may wander aimlessly among perilous isles yet sink not to the bottom.

You are good when you strive to give of yourself.
Yet you are not evil when you seek gain for yourself.
For when you strive for gain you are but a root that clings to the earth and sucks at her breast.
Surely the fruit cannot say to the root, "Be like me, ripe and full and ever giving of your abundance."
For to the fruit giving is a need, as receiving is a need to the root.

You are good when you are fully awake in your speech,
Yet you are not evil when you sleep while your tongue staggers without purpose.
And even stumbling speech may strengthen a weak tongue.

You are good when you walk to your goal firmly and with bold steps.
Yet you are not evil when you go thither limping.
Even those who limp go not backward. But you who are strong and swift, see that you do not limp before the lame, deeming it kindness.

You are good in countless ways, and you are not evil when you are not good,
You are only loitering and sluggard.
Pity that the stags cannot teach swiftness to the turtles.

In your longing for your giant self lies your goodness: and that longing is in all of you.
But in some of you that longing is a torrent rushing with might to the sea, carrying the secrets of the hillsides and the songs of the forest.
And in others it is a flat stream that loses itself in angles and bends and lingers before it reaches the shore.
But let not him who longs much say to him who longs little, "Wherefore are you slow and halting?"
For the truly good ask not the naked, "Where is your garment?" nor the houseless, "What has befallen your house?"

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

BROD U MAGLI

Ispricao nam je ovo jedne snezne, na vetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadise.
Razgrcuci na ognjistu pepeo krajem stapa koji mu je bio u ruci, rece:
"Hocete da vam kazem zasto sam tuzan. Hocete da vam ispricam onu tuznu pricu koju secanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca. Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da udjemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne deli bol, ne moze biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslusajte moju pricu. Saslusajte me bez sazaljenja, jer sazaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, jos uvek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju zene cudnog izgleda. Video sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluskujuci sapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me masta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li zenu lepog lika, prijatnog glasa, neznog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mesto neke stvarne zene? Da li se pomesala sa mojom svescu, tako da sam njene senke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se druzim, i u kojoj trazim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, nista ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludeo? Jesam li opsednut covek koji je pobegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh "drugaricu" i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u neverovatnom obliku. Nase cudjenje i poricanje, medjutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova zena iz maste je bila moja drugarica. Delila je sa mnom radosti i zelje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda detinje cisto, nezno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvek bila sa mnom, razgovarala, pitala za misljenje. Uvece bi prilazila i rekla: "Podjimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio drzeci je za ruku, sve dok ne bismo seli na stenu zagledani u suton, kad dospemo na neko udaljeno mesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad trazila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, pre nego medju granjem potrazi prenociste.
Toliko puta je dosla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog sto mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pesmu uvek kada bi medju njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sedao usamljen s macem zivotne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i video je zagledanu u mene sa svetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, zivot izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Moze li u cvetu mladosti biti dovoljno ono sto nazivate iluzija, masta, san - cak dusevna bolest?
Kazem vam da su godine koje sam ovako proveo najlepsi, najsrecniji, najprijatniji i najspokojniji deo zivota koji znam. Kazem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruzi tragom sunceve svetlosti, plovi morima, krece se mesecinom obasjanim nocima, raduje se pesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije video. Zivot, celi zivot je ono sto duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadrzano je u onome sto saznajemo i potvrdjujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nesto duhom iskusio. Dozivljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu zivota.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro pre nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepsi deo zivota, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plesu na pesme vetra, niti ptice savijaju gnezda u njegovom liscu i medju njegovim cvetovima."
On zacuta na trenutak okrenuvsi glavu, zatvorenih ociju, opustenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
"Secate se da me je pre dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za duzda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio italijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mesecu, kad duh proleca treperi vazduhom, previja se u morskim talasima, pojavljuje u lepim slikama na belim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opisem to vreme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske reci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osecanja. Duh poseduje ono sto je dalje od spoznaje i tananije od osecanja. Kako da vam to naslikam recima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vreba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje case. Ali, oduvek sam znao da ce uvenuti cvet procvao na oblaku i nestati pesma koju su otpevale neveste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu pre puta, isla tamo gde sam ja isao, zastajala kada bih ja zastao. Uvek kada bih sreo nekog prijatelja, video sam kako mu se osmehuje. Kada bih isao nekud u posetu, osetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sedeo na hotelskoj terasi slusajuci zvukove grada, delila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga casa kada sam stupio na brod, osetio sam da se nesto promenilo u svemiru moga duha, osetio sam neku snaznu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo sapuce: 'Vrati se odakle si dosao. Sidji u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, pre nego brod isplovi.'
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandzama jastreba koji kruzi sirokim prostranstvom. Kada je doslo vece, posto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem delu broda. Devojke iz mojih snova, zene koju sam zavoleo, zena koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka devojcica, ciji sam lik video kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluskivao tisinu, ruku dodirivao kad god bih ispruzio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mesta do mesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u talase koji se prevrcu, ne bih li, mozda, njen lik ugledao u belini pene.
U ponoc, kada su putnici otisli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i video kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pruzio ruke prema njoj vicuci: 'Zasto si me napustila?... Zasto si me dala samoci? Kuda si otisla? Gde si bila? Dodji blize, dodji meni i ne ostavljaj me vise.'
Nije mi prisla, stavise nije se pomerila s mesta. Na njenom licu utisnuo se izraz nevidjenog bola i tuge. Rece tiho: 'Dosla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.'
Rece ovo, pomesa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dete. Sirio sam ruke i dohvatao samo vlazni vazduh noci.
Usao sam u kabinu s necim sto se u mojoj dusi kolebalo, borilo, spustalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je jos jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo sto sam polozio glavu na jastuk, kapci su otezali, telo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Video sam svoju saputnicu na krstu od procvetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na krst, slivala se na travu i mesala s opalim cvetovima.
Brod je danonocno plovio izmedju dve pucine, ali ja nisam znao jesam li covek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili senka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala italijanska obala. Brod je toga dana uvece usao u venecijansku luku. Prisle su sarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tesno grupisanih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palate u vodi, gondole zamenjuju kola.
Kada sam s broda sisao u gondolu, ladjar me je upitao:
-Kuda zelite, gospodine?
Cim sam pomenuo duzda, pogledao me je s paznjom i postovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plast spustila na grad. Zasvetleli su prozori palata, bogomolja i sastajalista. Njihov odblesak svetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsecala na san pesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predelima iz maste. U blizini mesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tuznim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg sveta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Ladjar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palatu okruzenu bastom. Rece: 'To je ovde'. Izasao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Ladjar je s torbom na ledjima isao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ozaloscenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao sta da radim.
Odmah mi pridje jedan sredovecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: 'Sta zelite gospodine?' Rekoh: 'Ovo je kuca venecijanskog duzda?' Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pruzio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vreme u meni ne bese ni misli ni zelja. Prisao sam jednoj mladoj sluskinji i upitao za razlog njihove zalosti. Odgovorila je tuzno: 'Pa zar niste culi da je duzdova cerka danas umrla?!'
Nije vise nista rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se oseca covek sto je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u penusave talase i sivu maglu. Zamislite kako se oseca mladic koji se dve nedelje krece izmedju jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta nadje pred vratima kuce u kojoj se krecu tuzne senke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palati koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odneo pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavsi: 'Izvolite, gospodine. Duzd vas ocekuje.'
Rece ovo i podje ispred mene. Isao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da udjem. Usao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvetljenu svecama. U njoj su sedeli neki uglednici i svestenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sede brade, s bremenom tuge na povijenim ledjima i bolom na licu. Prisao mi je i uzeo me za ruku rekavsi: 'Zao mi je da ste dosli iz daleka i zatekli nas u zalosti za najdrazim. Ali nadam se da vas nas gubitak nece spreciti da obavite ono zbog cega ste dosli. Budite spokojni, mladicu.' Zahvalio sam mu na lepim recima uz izraze saucesca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smusenih reci.
Starac me povede do stolice pored mesta gde je sedeo. Pridruzio sam se ostalima koji su cutke sedeli, gledajuci krisom njihova tuzna lica, slusajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Posle su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ozaloscenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prisao mu s recima: 'Dopustite mi, gospodine, da odem'. On se usprotivio govoreci: 'Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite nas gost ako vam ne smeta da gledate nasu tugu i slusate nas plac.' Postidele su me njegove reci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: 'Vi Libanci ste najbolji domacini na svetu. Ostanite kod nas da vam pruzimo bar deo onoga sto stranac dobije u vasoj zemlji!'
Odmah zatim nesrecni starac je pozvonio srebrnim zvonom i udje sobar u brokatnoj odeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: 'Odvedi naseg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluzi ga jelom i picem i pobrini se o njemu.'
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelepo uredjenu sobu s raskosnim namestajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmisljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome sto se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nesto na silu, zatim sobaru rekoh da moze da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluskujuci glasove ladjara i sum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmedju vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju secanje i zaborav, kao sto se na obali smenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nemo popriste na kojem su sukobljene neme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U zivotu postoji prostor koji savladava nas duh, ali nemerljiv ovozemaljskim vremenskim arsinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Isao sam, ali nesvesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam usao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svetlom mnostva sveca na obe strane, okruzenim cvecem. Prisao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i video lik moje saputnice. Iza vela smrti video sam lik moje saputnice iz snova. Video sam zenu prema kojoj sam osecao vise od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno belo telo u beloj odeci i belom cvecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vecnosti.
Boze! Gospodaru ljubavi, zivota i smrti, stvorio si nas duh i poslao u svetlo i tamu. Ti si stvorio nase srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u bezivotno telo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da zivot skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio beli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokazes da je to uveli cvet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku casu. Nek bude Bozja volja. Mi - ljudi, mi - treperava prasina u beskraju, samo mozemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u zivotu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za zaljenje. Onaj ko se zali, sumnja u zivot. Ja sam vernik koji veruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju naseg nocnog pica. Verujem u lepotu klinova u mojim grudima. Verujem u milost prstiju od zeleza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je zavrsim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred devojkom na odru koju sam zavoleo u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vecnosti.
Tri nedelje kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim hiljadu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac - iz tudjine u tudjinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!"

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

divno... daj jos bla bla!

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

@ Ljutica

Evo jos nesto ovde, a ostatak ti saljem na mail, po dogovoru



Vizija

Kada padne noć i kada plaštem sna ogrnu zemlju, napustih svoju postelju i zaputih se ka moru govoreći: More ne spava. Budnost moru pruža utjehu duha koji ne spava. Stigoh na obalu, a magla se spustila sa planinskih vrhova i sve prekrila, kao što sivi veo prekriva lice mlade ljepotice. Stadoh gledajući vojsku valova, slušajući njihove poklike, razmišljajući o vječnoj, a nevidljivoj sili što za njima stoji, o sili koja juri za olujama, bjesni sa vulkanima, osmjehuje se usnama cvijeća i pjeva sa potocima. Malo zatim, osvrnuh se i vidjeh tri siluete kako sjede na litici, u magli koja ih i pokriva i ne pokriva. Lagano se zaputih k njima, kao da su snaga koja me mimo volje privlači. Na nekoliko koraka od njih, zaustavih se žureći, kao da su čarolija koja mi odlučnost oduzima, a budi maštu moga duha.Tada jedna silueta ustade i progovori glasom za koji mi se učini da dolazi iz morskih dubina:
- Život bez ljubavi je kao stablo bez cvijeta i plodova. Ljubav bez ljepote je kao cvijeće bez mirisa, a tek plodovi bez sjemenki... Život, ljubav i ljepota jesu Sveto trojstvo u jednome slobodnom, nezavisnom biću; ono se ne može mijenjati, niti odvajati.
Tako kaza i sjede. Zatim se uspravi druga silueta i reče glasom nalik na žubor tekuće vode:
- Život bez pobune je kao godina bez proljeća. Pobuna bez istine je kao proljeće u suhoj, neplodnoj pustinji. Život, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo koje se ne može odvajati ni mijenjati.
Zatim se uspravi i treća silueta i reče glasom poput groma:
- Život bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput nakazna duha. Život, sloboda i misao jesu vječno Sveto trojstvo koje ne prolazi, niti iščezava.
Onda sve tri siluete ustadoše i strašnim glasom rekoše:
- Ljubav sa svime što rađa, pobuna sa svime što donosi i sloboda sa svime što podiže jesu jedno očitovanje boga. Bog je razlozni um ovoga svijeta.
Potom zavlada mir, prepun lepeta nevidljivih krila i treperenja eteričnih tijela. Zatvorih oči osluškujuči eho čuvenih riječi. Kada otvorih oči, vidjeh samo more opasano velom magle. Priđoh litici gdje su tri siluete sjedile i vidjeh samo stub tamjanovog dima kako se uspinje ka nebesima.
- - -

A učenjak reče: Govori o Razgovoru.
I on odvrati govoreći:
Razgovarate kad više niste u miru sa svojim mislima ;
I kad više ne možete izdržati u samoći srca, živite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga.
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno.
Jer, misao je ptica prostora, i u krletki riječi može doista raširiti krila, ali ne može letjeti.

Ima među vama koji traže razgovorljive, iz straha da ne budu sami.
Tišina samotnosti otkriva njihovim očima golo jastvo, i rado bi umakli.
A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajući i bez predumišljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti.
A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju riječima.
U grudima takvih duh boravi u ritmičkoj tišini.

Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vaše usne i upravlja vašim jezikom.
Neka glas u vašem glasu govori uhu u njegovu uhu.
Jer, njegova će duša čuvati istinu vašega srca, kao što se pamti okus vina.
Kad se i boja zaboravi, a ni posude više nema.

(odlomak iz knjige " Prorok, prorokov vrt")


Samoća i izdvojenost

Život je otok u moru samoće i izdvojenosti.
Život je otok čije su litice želje, drveće snovi, cvijeće samotinja, vrela žeđ, a ono je usred mora samoće i izdvojenosti.
Tvoj život je, prijatelju, otok odsječen od svih otoka i kontinenata. Koliko god lađa i čamaca poslao ka drugim obalama i koliko god lađa stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u čežnji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjediš na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregršt zlata tajna veza što povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mišlju i što spaja njihove težnje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajača, vodiš vojske i trijumfalne legije na jake tvrđave te ih razaraš, zatim ideš na druge utvrde te i njih osvajaš.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce što drhti u samoći i izdvojenosti, kao sto drhti žedan čovjek u kavezu načinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjediš na prijestolju slave, a oko tebe ljudi što opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrđa i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duše odlučnosću svoje duše i vodi ih između zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledaš lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono što je duša za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno biće kako stoji uz tvoje prijestolje krunišući se otuđenošću i grcajući u samoći. Zatim vidjeh kako tvoje biće na sve strane ispruža ruku, kao da traži samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to biće kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome ničega nema osim njegove samoće i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu ženu, kako med svoga srca točiš na njen razdjeljak, ruke joj obasipaš poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjećanja u očima i majčinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samoću ovoga čovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraća i spaja sa Sveopćim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlači k sebi ono što se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj ženi, ali ne može; vidjeh iza tvoje duše što se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dušu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne može.
Tvoj život je, prijatelju, izdvojeno boravište, daleko od svih drugih boravišta i živih stvorova.
Tvoj unutarnji život je boravište daleko od svega što ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boravište mračno, ne možeš ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne možeš ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne možeš ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne možeš ga spustiti u dolinu kojom tuđe noge stupaju.
Tvoj duševni život je, prijatelju, okružen samoćom i izdvojenošću. Da nije te samoće i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoće i izdvojenosti, tada bih, čuvši tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.