|
KIŠA U BORIKU
Šuti. -Šume na rubu
Riječi ti nečuješ ljudske,
No riječi
Koje su nove
I meke
A šapću ih lišće i kapi
Daleke.
Slušaj. -Kiša je pala
Iz oblaka rasutih nebom
Na borove oštrih igala,
Na mrču kojoj su grane
Žedne i slane;
Kiši na miru
Božansku,
Na blistave žukve
S kojih se cvjetovi
Trune,
Na smreke koje su sočnih
I mirisnih bobulja
Pune;
Kiši na lica nam
Šumska,
Kiši na ruke nam,
Gole
Kiši na ruho nam
Tanko,
Na svježe misli
Što iz nove duše nam
Niču,
Na lijepu priču
Što tebe obmanila juče,
A meni gle danas
Dušu zatravit svu će,
O Hermiona.
* * *
Na crne ti obrve kiši;
I ja bih rek'o da plačeš
Od miline. Bijela
Nijesi; nošena snagom
K'o da si izašla cijela
Iz kora drveta.
I život sav nam je sada
Mirisav, pun je svježine;
U grudima našima je srce
K'o breskva;
Između vjeđa nam oči
K'o puljci u travi,
A zubi naši
U rupicama svojima nalik
Na bademe gorke.
Od česte k česti! Sada
Smo skupa, a sad nismo,
Dok biljska nam snaga
Omotava gležnje, koljena veže;
Al ipak hodamo samo,
A tko zna kamo, a tko zna kamo?
I kiši na lica nam
Šumska,
Kiši na ruke nam
Gole,
Kiši na ruho nam
Tanko
Na svježe misli
Što iz nove duše nam
Niču,
Na lijepu priču
Što tebe obmanila juče,
A meni gle danas
Dušu zatravit svu će,
O Hermiona
D'Annunzio, Gabriele
1863-1938
|
