offline
- Black Orchid
- Na pola puta...
- Pridružio: 22 Nov 2003
- Poruke: 1978
- Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti
|
"...
Saznao sam, eto, sad, na kraju svega, da me nije zaboravila. I ne znam da li mi je drago, jer je tuzhno. Chesto me pominjala, znachi da je mislila o meni.
...
Pokajaces se, lijepa zheno, kad chujesh.
Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad vishe nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog te zhene, jedine koju sam volio u zhivotu, nisam se ozhenio. Zbog nje izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrdji i zatvoreniji prema svakome: osjeccao sam se poharan, i nisam davao ni drugima, shto nisam mogao dati joj.
...
Boljela me odsutna.
...
Jer i nju sam ostavio i otishao... ne zhalecci... a pozhalio sam kad nishta vishe nisam mogao izmijeniti.
...
Sad sam mislio samo na nju.
Bilo bi bolje da si me chekala, shaptao sam, u sebi, bilo bi lakshe. Ne znam zashto, ali bi lakshe bilo. Mozhda si ti vazhnija od zavichaja, i rodnog doma, sad, kad te nema. Kamo srecce da te nema, bilo bi lakshe, bilo bi bolje. Bez tebe, vishe me bole tudje daljine, i prazni drumovi, i chudno snovi koje sanjam i na javi, a ne mogu da ih odagnam, bez tebe.
...
Kasno je, nichega vishe nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude... neccu ti dozvoliti da me progonish kao avet. Uvijek stojish izmedju ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Oticci cu u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike necce bit u meni.
...
Oticci cu, da te ne gledam, oticci cu, da ne mislim na izdaju.
Znash li kako mi je bilo? Znash li kako mi je sada?
Oticci cu, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijecce ga vjetrovi i sprati kishe, nadam se. U meni ce ga potrti pozlijedjenost.
- Zashto si otishao jesenas? Chovjek nikad ne treba da ode, kad ima razloga da ostane.
Morao sam da idem.
- Ostavio si me. Shta si trazhio po svijetu? Vratio si se tuzhan. Je li to sve shto si dobio?
Tuzhan sam zbog rana, umora, zbog mrtvih drugova.
- Tuzhan si i zbog mene.
Tuzhan sam i zbog tebe, ali neccu da ti kazhem. Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. Uveche sam lijegao pod shumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kishe, i zaboravljao na sve, razgovarajuci s tobom. Korachao sam drumovima bez kraja, uplashio bih se koliko ih ima i kakve su strashne razdaljine na svijetu da te nisam drzhao za ruku, ishao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva chekajuci ravan drum, da zatvorim ochi, da mi budes blizha i jasnija.
...
obrazi su joj blijedi, pod ochima duboka sijenka...
...
Zashto si doshla?
Hocces li da podjemo zajedno u svijet?
...
Vec tri dana je tudja zhena, tragovi tudjih ruku su ostali na njoj, tudja usta su skinula mashak s nje...
...
Otishao sam, ne osvrnuvshi se, ne znam da li me dozivala, i zapamtio je chudnu, kao steccak.
Hej - viknuo sam ponekad kroz prostranstvo vremena, dozivajuci bijelu proljetnu mogilu, ali iz daljine nije bilo odjeka.
Tako sam i zaboravio.
I ne bih se, vjerujem, ni sada sjetio, da ove nocci, bash ove nocci, nije doshao njen sin. I moj, mozhda.
..."
"U zhivljenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi
bivsheg mene,
u trpljenju, u zhivljenju. ..."
---------------------------
"...
Otvorio sam knjigu nasumice i naishao na prichu o Aleksandru Makedonskom. Car je, pricha se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao.
"Zashto? Zar nije lijepo?" pitali su ga.
"Bash zato" odgovorio je on. "Toliko su lijepe, da bi mi bilo teshko da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zhalio vishe nego sada.
Pricha je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: chovjek treba da se odreche svega shto bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocharenje neizbjezhni. Moramo se odrecci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo unishtiti svoju ljubav, da je ne unishte drugi. Moramo se odrecci svakog vezivanja, zbog moguceg zhaljenja.
Misao je surovo beznadna. Ne mozhemo unishtiti sve shto volimo, uvijek ce ostati mogucnost da nam to unishte drugi. ..."
|