|
Pogledaj mene. Rijeka ne teče.
Još uvijek smo sami pod zvonom tišine
(Nikada sami).
Prozori su tamo, prozori za nama,
prekršteni, otvoreni, razbijeni,
dal su kratkovidi kao što su sićušni,
zar su baš ravnodušni kao što su daleki
kad se glava prikloni uz pramac glavi,
zar samo šute kad radoznalost izgubi dan?
Volio sam te, ti znaš, rumenim žmurenjem
na nekom spratu koji uvijek je bio isti
(Gledaj me)
sa istim stepeništem i istom zavjesom u sobi
čas žutom čas plavom, ali uvijek neprovidnom
sa onim prozorom koji se može otvoriti i zatvoriti, a da se ništa ne poremeti
u rasporedu težina u sobi,
volio sam te iznad jedne ulice
uvijek iste stranputice,
ona je bila duboko dole pod našim zagrljajem,
zatim smo se voljeli mi duboko dole,
a ulica nad nama se grlila našim zagrljajem,
ulica, sjeti se, za koju smo zaboravili
da je dijagonala između predaka i potomaka;
volio sam te u rumenim prozorima smirenja
možda ovim prozorima koji šute,
a nisu ravnodušni
nego su predodređeno podneblje nad usamljenim čamcem.
Koga to volim zapravo, draga?
Tvoje rame, taj bok tog istog čamca,
(Zar smo tako daleko?)
tvoj lijepi lik ili sjenku buduće sjenke,
tvoje oči, prozore nastavljanja,
bijele prste
ili poprečne ulice sa kvadratima ponavljanja,
tvoj vrat ili stopalo sina na ramenu,
tvoj glas ili glas koji kaže da je noć
i da je svejedno da li ćemo ići kući
ili umrijeti ili ostati ovdje,
jer plodovi i dalje rastu, rastu i rastu.
|
