|
PUSTA NOĆI...
Pusta noći, šta mi tako mami
Mutan pogled u dubine tvoje?
Sve daljine kriju se u tami,
A nebesa pod koprenom stoje.
Nigdje zraka od zvijezda sjajni',
K'o smrt hladna da ih rukom tinu, -
Samo sjenke i duhovi tajni
Kroz noć blude, jave se i minu.
Sve je pusto; k'o da vječnost stenje
I pritiska jedan teret sinji, -
Teški sumor duh i misli veže,
A dosada mori ih i kinji...
Oj, ta gdje si, mjesečino plava?
Gdje si, pjesmo iz zelena luga?
Al' sve šuti i u smrti spava, -
Svud je ponoć i duboka tuga...
Al' što vrisnu srce moje, što li
Hladna strava zače se u duši?
Što se suza s mutnog oka proli,
A jecanje davi me i guši?...
U daljini kuda tama bludi,
Vidim sliku nebesku i blagu:
Gladne zmije piju joj iz grudi
Svetu krvcu, i život, i snagu.
Sjajni v'jenac s božanskog joj čela
Pak'o gazi, kida ga i pljuje,
A od biča, što je zloba splela,
Nad njom fijuk s užasom se čuje...
Grdni povor bestidnijeh duša
Sve je bliže do ponora goni;
Ona šuti i sa bolom sluša
Glas sudbine što nad njome zvoni.
I već kleca, posrće i pada
Kao Gospod na vrhu Golgote,
A iz oka, puna ljutog jada,
Krvava se jedna suza ote...
Al' ko vidi onu suzu, ko li
Čuje kletvu što je ona sprema?...
Mrtvo nebo... a na zemlji doli
Molitva joj utočišta nema...
Tužna sliko, kojoj demon uze
Sjajnu svjetlost i vijenac s glave,
Vojvodino Svetitelja Save,
I ja s tobom, evo, lijem suze!...
Vojvodino, domovino moja,
Majko moja, što mi život dade,
Srušen padam u naručja tvoja,
S tvojim jadom da dijelim jade!
Tvome plaču iz bolova sveti'
Moja duša istu suzu sprema, -
S tvojom kletvom moja kletva leti
Strašnom nebu, jer tu Boga nema...
1897.
Santic
|
