offline
- kindergirl
- Počasni građanin
- Pridružio: 02 Mar 2005
- Poruke: 901
|
ELI! ELI! LAMA AZAVTANI?!
"Na Golgoti je umro - a za kog je izda'no?
Je l' pala žrtva ova il kasno ili rano?
Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te žrtve davne još ploda ne imade.
A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo,
Što nikad nije više onako zakucalo...
I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni,
Osušila se krvca i suha još se skrvrni.
Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo nebu bliži, sve od neba smo - dalji!
Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
Pokradoše mu čavle - i to je bilo prvo!
U ime čovječanstva i bratstva i slobode
Počeše krvno kolo da bezbožnički vode - - -
I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe - Hosana!
Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
Tak cvili: Eli! Eli! lamâ azâvtani?
A pokraj krvi davne i ispod drva suha
Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!
Da ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu,
Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!
I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi,
Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!
I gledajte u igru od bijede i od jada,
Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!
I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi!
I djevojčice gole, a ispred sita suca,
Ah, imale bi obraz, da nemaju želuca!
I sramotu i bijedu i uvrede i varke
I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.
A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.
I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani!
Badava gordo kube i mramor Panteona,
I papuče od zlata i orgulje i zvona!
Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava alem gori na kruni i tijari!
Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: "Eli! Eli! lamâ azâvtani?!"
*
RESURRECTIO
"Požar suklja ulicama, nad Parizom samrt lijeta:
Osamnaestog grmi vijeka osamdeset i deveta.
Kroz noć vrve mrkle sjeni pa valjaju kam i drvlje
I penju se divljom vikom na stratila ko će prvlje.
Pod nogom im daska praska, bršivo se drvo svija;
Gladna zijeva barikada, trobojka se vrh nje nija.
Njom se gole pletu ruke, vrzu noge - sablast prava,
Po njoj vatra sa Bastille žutorujno potitrava...
I velike sjeni baca ulicama u dubinu
Pa stravične crte suče u dimljivu pozadinu.
Vrh gomile barikadi truo stolac deran klima;
Nekada je prijesto bio pomazanim kraljevima.
Prevrat mu je grimiz svuko; ko na stupu od sramote
Dršće poput babe stare, skinut suhe do golote.
O kičmi mu, gdje su nekad odmarali kralji tijelo,
Trikolorni stijeg leprši obijesno i veselo.
Požar suklja, samrt staje i oštricu diže kosu,
Rukom ma'ne: top i puška po gredama zrnje osu.
Stresla su se silna rebra; neko pada, neko kleca,
Vrh gomile stoji samo jedan čovjek na lik sveca.
Niti kleca niti pada, već granitna kao stijena
Stoji velik usred grada od olova ražarena.
Podigo je desnu ruku, o njegovom kažiputu
Sve se kreće, sve se vitla u požaru i barutu.
- "Za Francusku!" neko viknu - njemu oko suzom sinu,
Vidi mu se, i on negdje imao je domovinu!
- "Na osvetu!" viknu drugi - opet mu se oko svijeti,
Vidi mu se: trpio je, al ne umije da se sveti!
Već ustaje čvrstom stopom, barikada sva se trese,
Na gomilu glavom ma'nu i naprijed podiže se.
Pa koracim velikima na krvave grede gazi,
Za njim rulja poderana po utrtoj srne stazi.
I pokliče: "Za jednakost i za bratstvo i slobodu!"
I pojuri za neznancem na velikom njeg'vom hodu.
Poznao ga niko nije, i okle je med nje došo,
Pobijedivši nisu znali, kud je tajni stranac - pošo?
Samo oni, što su zrnom pogođeni smrtno pali,
Nazriješe ispod suze, što im zadnja oči zali:
Iz neznana da je došo i u neznan da se vinu,
Ko meteor, što na časak rasvijetli pomrčinu.
Gledahu mu sjajnim tragom, izdisahu lako, ti'o:
Hrist je ovo s križa sašo, sad je evo u nas bio!"
*
ZADNJI ADAM
"Ta ista nikad neviđena usta,
Što nekada su životvorno rekla:
"Nek bude svjetlo!" - to svijetlo bi;
Ta ista nikad neviđena usta
Zanijemila su; krvca, što je tekla
Kroz žile svijeta, smrznu se i susta,
A zemlja bje ko stožer ledeni...
Svjetlonoša se izmorio sijedi
I mrča mu se lice.
Niz zlaćane mu nekad trepavice
Za suzom samo suzica se ledi.
Bez smrtne svijeće, bez samrtnog zvona
Mru bozi, svijetlo, vasiona...- - -
Oj, zbogom, Febo! - glasi sa Geje struje,
Oj, zbogom, Gejo! - pozdrav je od Feba,
A nijemi Fatum grdan sanduk kuje
I leden prevjes tke im preko čela.
Mru bozi! Čudno, kako brzo blijede
Te sjeni, što ih strah i varka sprede
Pod Himalajom il na vodi Nilu,
Na pijesku puste, na Olimpu gori
Ko Moloha il čarovnu idilu,
Kad čovjek poče da nebesa tvori,
Da vječni Sveduh nedomašan nikad
Sve čudno se je smješkao kadikad.
Mru bozi - košto magla vrh pučine,
Mru - košto sanja u prozorje mre,
Mru - košto svijest na smrti gine
I s njome ljudske tlapnje sve!
- - - Tek tko se ono potrbuške svija
Na lednoj kori mramorna vedraca?
Za njime smrt se ko lavina vija,
Da snijegom zadnjeg zasiplje mrtvaca,
A on još diše zadnjim dijelkom pluća
I još se giba zadnjom kapljom krvi;
Božanstva gdje su pala umiruća,
On ne da da se smrvi!
Vrhunci brda, mora i doline
Pod krutim ledom leže izravnana,
A on zar sami grobne sred tišine
Da zadnji bude krajem zadnjeg dana?!
I tko je taj, što živio je dovijek,
Da vidi konac svjetskim mirijadam?
Je l? Bog? Ne, slabi, posljednji je čovjek,
Na odru svijeta izdišući Adam.
I tu je pao! Žile mu se koče,
I savija se zgrčenijeh šaka,
A suha rebra uporno se boče -
Ah, zraka! zraka! zraka!
I ne će mrijeti; ne će! ne će! ne će!
Nek mriju bozi, vasioni svemir,
Nek mrije sve, al ljudstvo prkoseće
Svoj da'nulo mu nemir.
Pa on je tu ko zadnji od Titana,
Ko zadnji svjetlac prometejske vatre,
Da pita, prije nego smrt ga zatre:
Za čega ta nirvana?
Buntovnik, mrtve što bogove dira,
I - tužitelj svemira! - -
- - Ah, nekada, što ne vidje mu oko,
Ti bajni luzi - gdje su?!
I tropske palme do neba visoko
I sjajne zvijezde u majskome krijesu
I brze rijeke - ko da biser teče,
I more silno, jedino i samo,
Oblačci laki u zoru i veče,
Gdje su... kamo?
Slavujak mali, mjesečina bajna
I vrela krvca i milje života
I cjelov žarki i još mnoga tajna,
Tajna i divota!
I radost slatka - ta sve raduje se,
I obijest laka - ta sve obijesno je,
Vjekovit blagdan - ta sve miluje se -
Kud je - što je?!
Cijela povijest pokapana krvi,
Jednakost, bratstvo i sloboda!
Da čovjek bude do nebesa prvi,
Da Bogu ruku poda?!
I sve na zemlji, što se rajem zvalo.
A čovjek svojim stvorio je znojem,
Sagradiv carstvo Edenovo palo
O trudu samo svojem?!
- - - Tek vječni led! I žile mu se koče,
I savija se zgrčenijeh šaka,
A suha rebra uporno se boče,
Ah, zraka! zraka! zraka!
Još neće mrijeti; ne će! ne će! ne će!
Nek mriju bozi, vasioni svemir;
U njemu vapi ljudstvo prkoseće
I vječnog duha nemir!
Da pita: kud je, što se rajem zvalo,
A čovjek svojim stvorio je znojem,
Sagradiv carstvo Edenovo palo
O trudu - samo svojem!
Al gle! s daleka sjevera onamo
Na polutnik se silna santa skliže.
Niz led i snijeg prašti amo tamo
I juri sve to bliže.
A na njoj čudnim odrazom se sije
Sred pustog leda ukočeni krst,
Sa Svetog Petra možda il Sofije
Oborio ga sverazorni prst.
Oborio ga pred hiljade davne
Sa gordog visa, s ponosnih kubeta,
I odvlači ga preko puste stravne
Na odar zadnjeg Adama i svijeta.
I zadnjim kretom ruke
On grabi krst, al žile mu se mrznu,
Uz zadnji jecaj samrtničke muke
Tek nemoćno se trznu,
A usna samo ukoči se nijema
U gorki smiješak beznađa i jada;
Na tvrdi led mu mrtva glava pada
Ko pitanje, što odgovora nema.
Tek gorki grč - ko ocjena božanstva,
Na zadnjoj mrzne usni čovječanstva.
I prostro se je izda'nuvši tako
Cijelog ljudstva oboreni lik,
A blijedim noktom, zadnje što je mako:
Napisao je u led - upitnik! - - -
- - Praminja snijeg i pokriva žurno
Taj zadnji znak, što čovjek ga je piso
Ko svjedočanstvo očito i burno,
Na zemlji da je bio i bitiso!
Praminja snijeg, sipa inje gusto,
I silne grude naokolo baca
I krije znak pod noktima mrtvaca,
Sve više nada nj brdo valja pusto:
Spomenik svijetu, što ga više nema,
Do neba gruda ledena, golema!
A pod njom spava kao luda sanja
Sve, što je bilo, da isprazno prođe
Bez glasna traga, dokle opet dođe
Nov kaos mutni do - drugog izdanja!"
S.S.Kranjchevic
http://www.sskranjcevic.hr/
http://www.sskranjcevic.hr/download.ASP?PisID=1
na ovom drugom linku se mozhe preuzeti njegova poezija. 
jelkice, hvala shto si me podsetila on mi je jedan od omiljenih pesnika hrvatske knjizevnosti, chak sam i referat pisala o njemu.  
|
