|
A tvoj divan osmjeh
Počivao je na meni
S razlogom smo se prolili u moju i tvoju vječnost
I iskreno sam se radovala stopljena
S odrazom tvog anđeoskog lica
S ljepotom što se caklila na
Asfaltu mokrom od kiše.
Radovala sam se tebi
Čistom i nenadmašivom
Tebi, uzburkanom moru
Što ne popušta oluji.
Ostali smo zauvijek zabilježeni
I naša mala, prekratka ljubav
Neponovljiva je u svemiru.
Htjela sam živjeti u tebi
Kad sam shvatila
Da sam te uistinu našla.
Ali tada si već bio daleko
I horizont je zvečao
Tvojim osmjehom
Što se spusto na mene
I ostao tako ležati.
Ne boj se.
Svemir nas je zabilježio,
Noć nas je zabilježila,
Drveće je zabilježilo
Tvoje ruke
Snažno urezane u moje tijelo,
Ulice su zabilježile naše korake
Iako smo hodali iznad zemlje.
Ostali smo u malim običnim stvarima
Koje ti zabljesnu svakog dana pred očima
I uzrokuju povratak iskušenja.
U onakvim stvarima koje
Te reflexno bace u prošlost.
Tako te se lijepo ponekad sjetiti
I znati da postojiš negdje
Iako to mjesto ne mogu definirati.
Znati da si stvaran.
Tako je lijepo ponekad zamisliti
Tvoje ispruženo tijelo
Kako klizi mojim dlanovima
I uranja u moje misli
Savršeno i kristalno kao kroz suzu ...
N.
|
