|
Poslao: 28 Apr 2004 20:16
|
offline
- jessica
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 24 Mar 2004
- Poruke: 646
|
TI KOJA IMAŠ RUKE NEVINIJE
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost,
ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sijenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom,
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama,
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi
I blaga budi u njegovom snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći se njegovim žalom.
Neka te susreću
ožalošćne pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom.
Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
i žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uboda na pustome drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti.
Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda cu ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice
dok na njega budu silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
|
|
|
|
|
Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
|
|
|
Poslao: 28 Apr 2004 20:24
|
offline
- Vodolija
- Legendarni građanin
- Pridružio: 24 Feb 2004
- Poruke: 3013
|
Jako jako lepa pesma.
I uvek me razalosti heh
Uvek se prepoznam u njoj.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 28 Apr 2004 21:15
|
offline
- SAnja
- Google master
- Pridružio: 01 Okt 2003
- Poruke: 2383
- Gde živiš: Beograd
|
Svaki put se odusevim kad vidim da jos neko pored Pece i mene cita poeziju, a jos vise se odusevim kad neko postavi pesmu manje poznatog pesnika!
Svaka cast za izbor
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 28 Apr 2004 22:19
|
offline
- jessica
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 24 Mar 2004
- Poruke: 646
|
Eto, sad ste me motivisale da listam njene pesme...
Ova mi se isto jako dopada:
ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otežale i tužne.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 28 Apr 2004 22:28
|
offline
- SAnja
- Google master
- Pridružio: 01 Okt 2003
- Poruke: 2383
- Gde živiš: Beograd
|
{samo da ne bude zabune ja sam ti malo moderisala poruke da nema onih velikih proreda, to me nervira :roll }
A moj favorit je ipak ova....
KAD PTICA PRESTANE VOLJETI
Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema nièeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 05 Maj 2004 18:17
|
offline
- Pridružio: 05 Maj 2004
- Poruke: 126
- Gde živiš: Toronto
|
Meni se najvise svidja ova:
ZAGRLJAJ
Što šapću tvoje oči brzim pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.
Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.
Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.
Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 01 Jul 2004 08:20
|
offline
- Chantal
- Građanin
- Pridružio: 22 Jun 2004
- Poruke: 142
- Gde živiš: U Čileu
|
“Tajni zakoni našeg najintimnijeg života,oni što nas podjednako upućuju na vječnost i na prolaznost, nigdje nisu tako prisutni kao u osjećaju ljubavi. Moje saznanje ljubavi prolazilo je kroz različite faze, od sreće do bola, od ushićenosti do rezignancije, ali nikada nisam pokušavala da tu najljepšu ljudsku sposobnost, sposobnost voljenja, ocrnim, osumnjičim ili ismijem. U godinama mladosti ljubav je pjevala kao ptica, brujala je u meni kao vječna muzika; sada, zrele godine je još dublje shvaćaju i poštuju. Ne znam što bih još mogla dodati kao uzgredno objašnjenje,osim da je iskustvo ljubavi zažeto iskustvo samoga života.”
Vesna Parun
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 01 Jul 2004 08:21
|
offline
- Chantal
- Građanin
- Pridružio: 22 Jun 2004
- Poruke: 142
- Gde živiš: U Čileu
|
Kasni sjaj
Tražim te
kao što naglo valovi prispjeli
sa mračnih mora, i već sasvim umorni
od huka noći,ištu uvalu
zasjenjenu modrim klisurama
počinka.
Ljubim te
mirno kao šuma večernja
svoje košute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tišinom voćnjaka
i pred polaganim odlaskom ruža.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 01 Jul 2004 10:15
|
offline
- Chantal
- Građanin
- Pridružio: 22 Jun 2004
- Poruke: 142
- Gde živiš: U Čileu
|
Elegija
Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjege ptice
šumom krila što nas uči prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neka me nauči voljeti.
Ne mogu u zlu da živim,a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu i dotaći usnama prah s njegove obuće? Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.
Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radost jedni drugima, i ostati lijepi.
Jer vječnoj mijeni usprkos,ja znam da moram naći prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati
|
|
|
|
|
|
predivna je...
