offline
- aronija
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 06 Maj 2013
- Poruke: 644
|
Osetila sam potrebu da otvorim ovu temu. Da li će biti zanimljiva i za ostale ne znam ali znam da ja u vezi nje imam dosta da napišem. Ne bih da ispadne da sam je otvorila zbog sebe, ali eto palo mi je na pamet...
Kada pričaš voliš da te ljudi gledaju u oči, kada pišeš znaš da si negde ostavio deo sebe, trag sudbine, kako god.
Rekli su mi da papir trpi sve, da tako je, ali je on naš najveći prijatelj za momente kada o nečemu, o nekomu ili nekome ne možeš reći baš sve. Kod mene nije poenta u skrivanju misli, reči ili osećanja ja želim da kažem koliko je bitno kada želiš istinski svima dobro, kada te svačija sreča čini srećnim, kada si tužan ako je neko pored tebe takodje...
Da li umišljam ili ne, da li previše verujem u sudbinu, ne znam. Možda sam prerano počela ovo da pišem ali neka...
Sada će biti tri godine od momenta kada sam počela da se borim za sebe, za svoj život. Od tada sam neko drugi. Ne bih to nazvala nesrećom, kako bi ispoštovala temu, ali eto imala sam tu nesreću da budem u neizvesnosti šta će sutra biti. Prošlo je sutra, pa još jedno sutra, pa prekosutra, prošlo je mnogo tih sutra a ako Bog da proći će ih još. Ta borba za sebe, za svoj život me je ojačala, dala mi još više snage za sve, da se borim za sebe, da se borim za svoju decu, da se zaista borim za svoju porodicu ali ... tu nisam uspela. Deca su moja velika podrška, otišla su svako na svoju stranu, i hvala im što su i mene nagovorili da i ja krenem na svoju stranu... Jer samo tako sam mogla biti i dalje neko ko će se smejati, novom danu, neko ko će ih dočekivati sa osmehom na licu za razliku od ranije, neko ko će grabiti svaki dan kao da je zadnji. Rekli su m doktori,, prošlo je, fala Bogu dobro si, imala si sreće.,, A šta je sreća tada sam se pitala. Sada znam. Ja želim da svoju decu gledam još dugo, dugo, želim da se kad ustanem nasmejem novom danu, želim da volim sve ljude ovog sveta...
Zato sam morala izabrati svoju stranu, svoj put! Jer, nažalost podršku u svojoj borbi za život nisam imala od čoveka koga sam sto godina volela, u koga sam se klela, koji je klonuo i pre toga. Nisam želela da me to povuče sa sobom, bilo je nepodnošljivo ali rešivo. I rešila sam. Narode pa ja volim da živim život, toliko ga mnogo, ako Bog da još ima, sa beskrajno volim svoju decu (kao i sve majke) koja su usput izuzetna. Toliko o mojoj priči za sada, imla bih još puno toga da kažem ali to ću drugi put..
|