offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
Obecah da cu prekucati koji dio ... Ne sluteci kako me tezak posao ceka, evo sa malo slobodnog vremena prekucala sam par odlomaka, koji ne mogu ni blizu da docaraju velicinu i originalnost djela. Oprostite na iskrenoj lazi, jer je mene podjsetilo na moje djetinjstvo kojeg, ponekad mislim, nisam ni imala.
~ ~ ~
Bio sam ludo hrabar i neustrasiv, postajao sam, kako me je ujak Dusan od milja zvao – Mali Krajisnik. Navecer bismo se okupljali oko ognjista i slusali price djeda Vujadina o Americi, Francuskoj i Rusiji. O njegovim lutanjima "trbuhom za kruhom". Djed je volio ubaciti i poneku englesku, rusku pa i francusku rijec u svoja pripovjedanja. Nas okupljene impresionirao je njegov put, te nepoznate zemlje i gradovi, ljudi i obicaji, i svatko je, vjerujem, na svoj nacin video sve ono sto je opisivao. Bile su to divne noci s mojim bliznjima, uz tu vatru od koje je, eto, ostao samo pepeo sjecanja. Uvjek kad ih se sjetim, kao da iznova palim tu vatru, ali vise onako u srcu, mozda na dlanu, jer je i ognjiste i taj zivot doslovce zameten ponajvise ratnim vihorima. Ipak, ne osjecam da mi je nesto nedostajalo. Svako ljeto sam, sve do svoje cetrnaeste godine, provodio u Lici, i taj surovi planinski kraj ostavio je na mome bicu neizbrisive i trajne tragove. Sva ta surovost na neki nacin je u meni pripitomljena. Krotka je i pitoma ta divljina. U onim sumama ostali su svi oni vilenjaci i carobnjaci koje sam izmisljao i sanjao. Ponekad se probude, jave, dosaptavamo se i dogovaramo o snjegu, magli, suncu i bojama lisca. Nije im, vidim strana moja umjetnicka dusa. Nekako im je draga. Kao da su zadovoljni i zahvalni za sva ona snovita druzenja u djetinjstvu.
~ ~ ~
Lijepa je ova zemlja, meni najdraza, nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva, livade i konji nesedlani, koliko rijeka i slapova, dodji prijatelju, mi smo na Balkanu, u Jugoslaviji ...
~ ~ ~
Predvecer smo se znali igrati kauboja i Indijanaca. Trcali smo i skrivali se po sokacima, penjali se u krosnje velikih kestenova. Ja sam obicno bio poglavica Indijanaca i nisu me nikako mogli uhvatiti. Jedne veceri im je to poslo za rukom. Zavezali su mi ruke i noge i odnjeli me u obliznji podrum. Tamo su trazili da se predam i da potpisem predaju, odnosno, kako smo voljeli govoriti – kapitulaciju. U nas razigrani i odbijesno djecacki rijecnik uslo je mnostvo propagandnih rijeci, i mi smo ih, prema nasoj masti, upotrebljavali i jasno prepoznavali. Nisam se, unatoc rjecitom navaljivanju, predao. Poceli su me muciti. Isprva je to bilo zavrtanje ruku, a onda su me, sasvim iznervirani zbog moje tvrdoglavosti, poceli dosta ozbiljno tuci. Narocito se u tome isticao neki Raka, koji je bio par godina striji od svih nas. Klecali si mi na rukama, udarali me po tabanima, dijelili samare. Nisam se predavao. Onda je netko utrcao u podrum i viknuo da ide necija majka. Razbjezali su se, odvezavsi mi na brzinu noge. Bila je to moja majka koja me zabrinuto posvuda trazila jer je vec bilo dosta kasno.
Sutra ujutro nisam mogao ustati iz postelje. Dobio sam temperaturu, a tijelo mi je bilo puno modrica. Otac je insistirao da kazem tko me je to pretukao, no ja nisam zelio ozdati svoje drugare. Ipak je za par dana uspio saznati tko su bili moji mucitelji. Priveo je Raku u svoju kancelariju i tamo ga vjerovatno nasmrt preplasio, jer se od tada Raka prosto raspadao od pretjerane brige i njeznosti za mene.
Meni je ostao neki gorak okus u ustima sto mi se otac upetljao u zivotne dvojbe i sto sam na neki nacin u ocima svih ispao kukavica i tuzibaba.
~ ~ ~
Toga casa je u meni poludjela Slavonija koja se sve te godine lijeno uvlacila u moje gorstacke gene. Nema Branke! Poludjelo je sve u meni i nije bilo sokaka u Vinkovcima kojeg nisam zapisao. Bekrijao sam iz noci u noc i utapao Branku u sebi. Cesto sam sa svojim prijateljima Pajom, Brankom i Kasimom odlazio do vukovarskih kavana, gdje su nam Cigani svirali a mi birali.
Tamo na obalama Dunava, svaka noc me je ucila zivotu i kao Micka Karamazov, cupao sam korjenite trave i uplitao ih u zamrsene kose. Tamo na obalama Dunava sirilo se prostranstvo pjescanih sprudova koji su jutrom izgledali kao zasticene ratne uvale. Moj prijatelj Kasim volio je moje prve pjesme, a narocito jednu, koja je ujedno i jedina koje se sjecam. Sve ostale sam jedne noci izgorio u sebi, hocu reci zapalio:
Krvavo nebo
Bivolje razdrto krzno
Na prsima umire crvena zvijezda
Niceg u bespucu mekom ... niceg
Zamire ovo jutro nauceno da se kali zakletvama
Zaboravit cu njeznosti kojim si me snazila
I otputovat cu
Tamo gdje se putuje sam.
~ ~ ~
Nisam je zapitao za ime, a ni ona mene. Bila je najmrsavija djevojka koju sam obuhvatio oko struka, i nije na njoj bilo mnogo toga sto bi raspaljivalo moju erotsku mastu. Ali imala je neke posebne tuzne oci i tako mekani, njezni i duboki alt, te sam se s razlogom primicao sve blize njenom licu, gotovo joj uvlaceci glavu ispod dugacke, kestenjaste kose, sve dok se nismo tako priljubljeni i zasticeni dimom i njenom sumom od kose izgubili u nekim drhtavim njeznostima, te vrelim dahom i oznojenim usnama zasuli poljupcima.
Oko pet ujutro krenuli smo iz Kluba da uhvatimo prve jutarnje tramvaje koji su vodili na Staru Savu. Ona je stanovala u studentskom domu u Sarengradskoj gdje je djelila sobu sa svojom cimericom, a ja sam te noci i jutra bio sam u Mustafinoj i Vinkovoj studentskoj sobi, u kojoj sam inace vec mjesec dana ilegalcio.
Krupne pahulje snijega padale su po Zagrebu citave noci i kazalisni trg je, skrto osvjetljen zutim svjetlima, docekivao prve tragove zore kroz koju su se pomaljali snijegom zatrpani brojni automobili, glasajuci se potiho trubama kojima su jedni drugima cestitali Novu godinu.
Smijala se kako sam navukao svoj jesenjinski pulover ispod sakoa maturalnog odjela i pokusala me zaogrnuti svojim velikim, sivim krombi kaputom, ispod kojega je, zbog njena izuzetno tanana tijela, bilo dosta mjesta i za mene ako se remen odveze.
Cekali smo tako, uvijeni u njezin zimski kaput, cetvorku da nas odveze do Stare Save. Djelili smo cigaretu kojom smo se grijali i otpuhivali kolutice dima, priljubljenih lica i zasanjanih pogleda.
Jutro je vec sijalo kroz prozore studenstke sobe i obasjavalo sve ono sto je jos do prije nekolokiko trenutaka bilo skriveno. Njeno krhko tijelo, uvijeno u nekoliko deka i tako priljubljeno uz mene, jos je podrhtavalo, a pogled je nekako, gotovo zatvarajuci oci, skrivala od mene, pretvarajuci se da tako radije govori o poeziji Tina Ujevica, koju smo oboje obozavali.
Pored kreveta je stjala do pola ispijena boca travarice, a na stolu izmrvljeni komadici kruha, ostaci slavonske kobasice i ajvara, koje su svi studenti drzali u studenstkom "frizideru", na prozorima soba na kojima su visjele najlonske vrecice iz roditeljskih paketa stu su stizali iz provincije. Iznio sam pred svoju goscu jelo i pice kad smo usli onako smrznuti u sobu, odlazuci ljubavne zagrljaje i grijuci promrzle prste na polutoplim radijatorima.
Nisam je pitao kako se zove i nije me pitala kako mi je ime. Presutno smo se dogovorili da su se to samo nase duse te noci na Silvestrovo druzile i pobratimile uz Ujeviceve stihove.
Mnogo godina kasnije, dok sam se klanjao pred publikom u Gaveli, spazio sam je u trecem redu. Drzala se za ruke s nekim mladicem. Iste oci boje badema i ista dugacka kestenjasta kosa pod kojom sam se jedne davne silvestarske noci skrivao od nemira. Ali u licu se izgleda malo popunila. Mora da ni u struku nije vise tako neprilicno tanana, pomislio sam.
Nasmijesio sam joj se. Nasmijesila mi se.
I namignula.
Znala je da te veceri iz mene na toj sceni progovarao i dio njene duse utopljene u mojim venama jedne davne silvestarske noci, u kojoj smo svojim posebnim i elegantnim njeznostima postali braca u svemiru.
~ ~ ~
U Ameriku smo otisli pocetkom maja i ostali na turneji preko mjesec i pol dana. Letjeli smo iz Zagreba za New York Jatovom "Desetkom". Bio je to ujedno i moj prvi let avionom. Nisam se uplasio. Zapravo, na neki nacin sam zavolio letenje. Kanzas Siti, Mineapolis, Vasington, Los Andjeles, Njujork. Odjednom mi je sve izgledalo nekako drugacije.
Kao da mi se svijet smanjio.
Od citave turneje upamtio sam samo jednu lijepu i mladu Amerikanku koja mi je poslije pisala pisma na koja nisam odgovarao. Ali sam na neki nacin postao sigurniji. Nakon tih aviona, barova, partija, nesto se promjenilo u mome provincijskom karakteru i ukusu.
~ ~ ~
U predstavi smo imali i Ansambl modernog plesa iz studija Ane Maletic iz Zagreba.
One su igrale sumske vile u koje se moj Dragic smrtno zaljubi i povilinja!
U jednu od tih vila i ja sam se zaljubio, smrtno. Potpuno me je opcinila, zavilila ...
Zbog nje sam prestao pusiti i piti.
Zbog nje su nestale sve moje nestasne noci.
Zbog nje su me i moji prijatelji zaboravili.
Bio sam "sjena njene sjene".
Godinu dana smo hodali, a onda se, na njezin prijedlog, ozenili.
Zbog nje sam kasnije postao najbolji razbijac saltera ...
Zenili smo se dva puta. Prvo crkveno, u srkvi Svetog Blaza u Zagrebu, a onda i sluzbeno, u maticnom uredu u Vinkovcima.
Zagrebacka svadba bila je gotovo tajna. Vjencanje je obavljeno oko sedam navecer 31. decembra u praznoj crkvi. Nije bilo nikoga osim svecenika i njezine najuze rodbine.
Napolju je padao gusti snijeg i kao da je zelio sakriti ovo tajno vjencanje pred ljudima i Bogom. Ja sam, preko veza dr Cerovca, koji je bio otac moje nevjeste, morao obaviti razgovor s nekim crkvenim dostojanstvenicima, a zatim i potpisati neki specijalni ugovor kojim sam se obavezao da necu braniti svojoj buducoj zeni njezinu vjersku ispovjest i slicne neke smijesne stvari. Potpisao bih ja tada da se odricem svoga imena i prezimena, i ako treba proglasio bih se Eskimom ili Kinezom, koliko sam je volio!
Poslije vjencanja smo otisli kod njezinih roditelja u stan, gdje je njezina obitelj tesko skrivala nespokoj koji ih je obuzeo zbog tog vjencanja, no vrlo brzo postao sam njihov omiljeni zet kojim su se ponosili, a i ja sam se ponosio njima. Cerovci su zaista svi bili dobri, posteni i nadasve casni ljudi.
U ponoc smo cestitali Novu godinu, a zatim nas je jedan od brace odvezao u nas iznajmljeni stam na "Grani". U pjesmi "Hamlet masina", napisanoj u Ljubljani 1992, na temu puta, selidbi i minula braka, a inspirisanoj time kako je moja majka Stana ves prala rukama, zapisao sam:
Moja majka je prala ves na ruke
Kad se ozenim
Kupit cu svojoj zeni masinu za ves
Govorio sam pred ocem samo da ga nerviram
Ozenio sam se s 23
Prerano sine
Govorio je otac samo da me nervira
Svadba bese ko svadba i sto da se prica ...
I moja balerina u bijelom svu noc je plesala i nije ni primjetila
Kako je zvijezda jedna pala
I kako je moj ujak pijano urlao da ju je to on iz
Pistolja
Skinuo
Kazem nije ni primjetila
Toliko smo jedno drugo voljeli
Neki brkati rodjaci bacilli su novac u moj crni sesir
(u kome sam kasnije govorio Ines i druge ljubavne)
I Beli je bio u formi
Tamaneci ljutu rakiju vikao je nekud u tminu
Bjezite djavoli moj andjel se zeni
Kad smo se vratili u Zagreb
Uredno je brojala moja zena balerina
Novac iz crnog sesira
Zeljela je da je vodim u Pariz i Rim
Ili negdje dovoljno daleko
Ja sam bas snimao Shtivinu dramu Prikupljanje hrabrosti
I ostadoh joj duzan to svadbeno putovanje
Al’ kupih joj novu masinu za ves
Iskra ili Olimpija
Tako se nekako zvala
I uredno i vrijedno prala
Zatim se vec kod mojim prvih sitnih nevjerstava
Pocela kvariti
I sjecam se da je moja zena balerina
Ponekad duboko u noci sakom po njoj udarala
Ne bi li se pokrenula
1974. mi je naglo u karijeri krenulo
Igrao sam Hamleta na Lovrijencu i snimio par filmova
Sjecam se padao je snijeg i bila je zima
Kad smo skupili taj sitni kes
I kupili novu masinu za ves
Zvali smo je Hamlet masina
I nije nikakve veze imala s dramom Hajner Milera
Znali smo govoriti: Nema smeta Hamleta
Ili: Pogledaj bre Hamlet pere sve
Zaista je prao i susio
Sve u svemu suvise kompliciran bio
Te se stroj za susenje pokvario i u njemu smo drzali
Djecije igracke
Zatim smo se u novi stan selili
I izmedju ostalih stvari novu masinu za ves kupili
Posebno stroj za pranje
Posebno stroj za susenje
Nismo joj ime dali
Toliko smo vec bili jedno prema drugom otupjeli
Ubrzo smo se i rastali uz mnogo vike ni za sto
Moja (tada vec bivsa zena) bila je likvidator
Zajednickih dobara
Izmedju ostalih stvari njoj je priprao i stroj za pranje
A meni dvoje djece i stroj za susenje ...............
* * *
Nista nije od nas ostalo osim dvoje odrasle djece, koja nas svojim zivotima uvjeravaju da sve to nije bio tek san ili privid.
Knjiga pjesama u predvecerje rata povucena je iz svih knjizara i odvezena u nepoznatom pravcu ...
[Rade Serbedzija]
|
