Nemiri

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Nemir od Vijeka

U djetinjstvu mome izabrao si me i oznacio da idem Tvojim putem. – Nisu mi bile pune cetiri godine kada sam usnio da mi je sa ikone sisao jedan svetac, blijed i okruzen cvijecem kao mrtvac, i predao mi raspelo koje je njemu dotezalo.
I nista mi drugo nisi na put dao.
Tebi me je zavjetovala majka moja u casu tjeskobe, u jednom od onih casova kada nema niotkuda pomoci i kad su sva vrata zatvorena, osim vrata Tvojih.
Ko je jos video da se mala djeca tako opremaju u Svijet, sa krstom siromastva i teretom velikih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i sa licem oca, koji se rijetko smije, strogo oznacio put moj.
Pa kako sam mogao biti srecan?
I jos sam bio lud i samosvoj, otimao sam se putu i pozvanju, trgao sam u stranu i bio sam kao zlo dijete koje ne spava kod kuce nego bjega, necisto, sa vlatima sijena na odjelu a pogled ima mutan i nestalan kao nicije pseto.
Kad Te nisam video nad sobom, mislio sam da te nema. I nista nije ostalo sto nisam ucinio da Ti se otmem, jer je malo ko ljubio grijeh i gresnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom i udarao lijevo i desno na vrata tudjih sudbina, ali sva su redom, kao po nekom muckom dogovoru, bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata covjekova, i poslije sam dugo sjedio krvavih ruku, na kamenu.
Jer kasno sam uvidio da se ne otvaraju silom.
Nisam mogao shvatiti zasto je za mene svako ziv covjek tajna vlaznih treptavih ociju i zasto se pred mojim koracima svaka vrata zatvaraju, kao na tajni znak.
A to si Ti htio da me odbijes od svijeta kao sto se djeca od godine odbijaju od sise; da im ogrkne i da im se ogadi. To si Ti, o strasni, postavljao svoju nevidljivu ruku izmedju mene i svijeta, da me onda inokosna i ostavljena okruzis svojom ljubavi koja boli i posvecuje.

*

Ja znam da niko ziv nije presao svoj put a da mu se Ti nisi priblizio, polozio mu ruku na rame i posao s njim jedan cas.
Prevelika je i preteska za jednog covjeka ta snaga i ta mudrost kojom nas iskusavas.
U casovima kad mi je pretesko, ja mislim da si Ti podmukla snaga u hljebu koji jedemo i vodu koju pijemo i da pomalo i potajno prozimljes tijelo nase upijas nam se u krv pa tako ravnas korake nase da idemo kao na nevidljivom lancu, odredjeni da padnemo u cas borbe s Tobom. – A svaki se ziv covjek bori s Bogom, jedan dulje a drugi krace; i svaki podlegne.
Jednog nemirnog proljeca kad trava nije htjela iz zemlje ni cvijet iz pupa, i kad je gorak i hladan zivot nosio zadah krvi, postavio si me na tamnom mjestu, gdje vjetar ne prestaje, gdje nemir ispunja dan, a strah noc; oblacan dan i jezovitu noc.
Bio sam stari covjekov boj na koji nas Bog poziva tajnom.


*


Sve sto postoji ovdje, prokleto je na bornu bez kraja. More I krs, sjeme u zemlji I vjetar I zivotinje zajedno s ljudima.
Redaju se svjetlo I mrak I izmjenjuju vjetri s tisinama, ali borba ne prestaje da se bije. U sjenci jedne grde tajne I mutna sna sto ga sanja I prostire svako bice nad sobom, stalno se cuje kako u srcu zemlje ritam zivota cekica izmedju bola I radosti. I jos u toj lomljavi strahovito je njegovo cutanje.
Vjetar njise granu od bora. Sve stvari zebu I drhte u tamnici zakona.
Sa mjesta, gdje se gasi I tone ljudska misao, siri se strahovitim talasima uokrug samoca sveta sto zivi.

*

Bog izbija kao svjetlo iz svake stvari stvorene i svakog zivota koji se mice.
Osamljen kamen na zalu ima aureole njegova daha, i oblijeva ga jutrom i vecerom, kao ljubicast fluid, sjaj sunca koje se ne vidi.
On je kao toplina u dahu svega sto zivi.
On je gluh za sate koji izbijaju i cjepaju vrijeme na parcad, i On je slijep za dan i noc i sve promjene vremena.
On je kao miran sjaj i velika tisina u kojoj se cuje glas koji ga nijece.
On tako dobro suti da se vec pomislja da ga nema.
A On je mirno srce svih atoma.

*

Ja moram nocas da bijem na Tvoja vrata kao neko ko je ustrasen i zadocnio, jer ja sam od onih kojima zemlja nema vise sta da kaze. Ja moram nocu da se dizem, da Te trazim i pitam: koje je moje mjesto i moj kraj, jer ne mogu ni ja dovijeka zivjeti kao siroce bez imena i puta.
Kako su slabe ljudske ruke i kako tvrdo moze da spava Bog.
Ali ja se nemam kuda vratiti; ne odustajem, i vracam se uvijek ponovno kao talas bez sna.
Sta sam ja ovdje u svijetu? – stablo na vjetrovitom mjestu. Cvijet ukraj puta. Kameni stup, osmaljen na rusevinama, koji ne drzi svoda i ne sluzi nicem nego puca na mrazu i gori na zegi, i jos onako polomljen i sam kazuje slavu koje vise nema.

*

Ti nisi isti ujutro i uvece; sa minutama zrije lik Tvoj; zaludu sam te juce pozivao, jer Ti rastes i o Tebi svaki dan govore drugo.
A ja prostirem svoje smrtne godine ispod tvojih svodova j sutim na njima j mrem pored Tebe koji se radjas bez prestanka.
Dok se radjanje j umiranje u silnom zamahu lome i biju oko mene kao dva protivna vjetra, ja zaklanjam rukama i grudima malo covjekovo svjetlo, malo covjekovo svjetlo koje se ne vidi na svodovima i koje ispunjava kratkim sjajem jedino dva vlazna polja mojis zenica. Ali ja Te osjecam uvijek, ispod mojih nogu i iznad moje glave, u dahu rastvaranja svega, laganom i vjecnom, osjecam kako u mraku dises Ti, cije se velicine bojim.
Tako mi, kao dva nejednaka protivnika, lezimo nocas uporedo.

*

Ja blagosivljem, a sjen mojih dlanova pada na svijet.
Zaslo je sunce i miso o Bogu, i ostavili me sada.
Umor, i zadah prasine.
Vece. Meni se cini da je ovo cas kad cu kao ptica koja ima nerazumnjiv pogled, odletjeti, zajedno s vriskom sa svijeta.


Ivo Andric